Death/Black metalac i zvijezda poljskih talent emisija Nergal ima novi album. I zvuči kao isuviše pompozni Emperor za sirotinju. Ne, previše.... Progresivni Samael iz ere 'Passage' albuma? Melodični Dimmu Borgir? Zbunjen sam. Doduše nije neka novotarija da je počeo vraćati elemente Black metala u svoj izričaj, radi to već nekoliko albuma koliko kužim, ali da je dovde došlo? Da je vrelo inspiracije spalo na reciklažu norveških bendova srednjih na kasne devedesete? Nergale, srećice, pokaži mi na lutkici gdje te zloćesti svećenih pipkao :(

Pa idemo otpočetka: 'Post-god Nirvana' je intro/adaptacija skladbe 'Mars' Gustava Holsta. Sad, to bi bilo i prihvatljivo da i po svom stavu ne zvuči kao mix 'Panorame' i 'doslovno bilo koje druge stvari iz militarističke ere Laibacha'. Infantilne proklamacije sotonističke pripadnosti na stranu; aj, lik pokazuje znakove poznavnja Hoch Kultur-e pa neću sad odma oplest aj. Bit ću dobar... Dobar je intro. 'Malaria Vvlgata' mi jezato u grlo vratila sav cringe iz adolescencije. Doslovno. Dimmu Borgir ali isproduciran glatko i toliko sterilno da bi natjerao i njih da povrate od mekoće. Riffovi koji su inspirirali tisuće larpovaca da osnuju svoje one-man bandove i odu po mandatornu F-dijagnozu taman dovoljno edgy, ali ne previše za pripafnike zapadne srednje klase. Doslovno se smijem. Savršeno pogođena kombinacija sadržaja i seksipila. Ako vam je 14 i ako je ovo 1999. Clavimo Cotonu. Instrumentalni riff nešto što je fenrizu ispalo na traki od diktafona za vrijeme 'A blaze in the northern sky' sessionsa, da ne budem grublji. 'The deathless sun' rutinerski stoga mora biti grandiozna sporija stvar. Logično, jer kakav je to generični sympho black bez grandioznog nympho narcizma? Ništa što već kudikamo bolje ne radi Samael, nakon kojeg ide nekakav homage progresivnijem Emperoru... Koji je da se razumijemo- još najbolji dio ovog kolaža bolno očitih tuđih utjecaja. Preduga, prešablonska, i oh sreće li, treći put ponovi refren, Huljiću jebote. Slijedi zato Zyklon 'hammer revelation' riff sa malo melodioznim make-overom da se ne primjeti. Odgovor na pitanje kako bi zvučao Emperor da ih prisiliš da na licu mjesta naprave album. Dosadno, eto kako. Simfonijski dio pjesme ne mogu baš precizno utvrditi što je, jer ne pratim Cradle of Filth nakon 'Midiana' mada sam siguran da su imali bar 15 takvih stvari i prije njega. I ajde opet fino jedini dobar dio ovog albuma- solaže. Jedini redeeming value ovog 'greatest hits 2000' kompilacijskog cda koji ste kupili u ribarnici na proputovanju kroz Neum (kontekst zna tko zna). Tek smo na trećoj stvari ljudi, i ja sam se zajebo jer evo četvrti put lik ponavlja refren. Mislio sam da je počela sljedeća pjesma, ali nije.

Počinje 'Ov My Herculean Exile' kao da je zagrijavanje za snimanje 'Death Cult Armageddona'. Daj mi još sterilnih gitara i produkcije, nisam imao dovoljan proljev danas. Reći da je ovaj album kronično neinspiriran bi bilo drsko preuveličavanje njegovog značaja. Black metal zabavnjak od stvari i mislim da pjeva nešto o svojim feelingsima.

Očito ćorava kokoš se samo čini da je napokon nabola zrno u pjesmi 'Neo-Spartacus', ali usiljenim pokušajima avangarde uništava i ovo malo volje što mi je ostalo kada sam si zadao zadatak nešto napisati danas. Bi li bilo fer prema čitatelju da objavim samo sliku jednog velikog govna umjesto ove recenzije? Stvar se na kraju zaista i pretvara u epiku u skladu sa naslovom, dok ja već ozbiljno kontempliram reaktivirati svoj noisegrind shit side-projekt. Snimanje probavnih tegoba kontakt-mikrofonima i objavljivanje za opskurni noise label se prema ovoj niskosti od albuma čini kao umjetnički čin per-excellance. No doduše ne mislim da je starom i umornom Nergalu baš do umjetnosti. Black metal socrealizam. Forma u svrsi glorifikacije nepostojećeg sadržaja. Fake news. Poslao me božanski Trump da na društvenim mrežama poserem ovaj album, hvala što ste još tu.

'Disinheritance' isto grandiozno počinje, i pretvara se u reciklažu Zyklona malo kamufliranih kroz formu Nergalovih vokala. Što je najgore neke od ovih stvari bi i bile podnošljive da mastering nije odrađen tako klinički sterilno da je izvukao zadnji atom duše- iz onog što bi inače bile sonično destruktivne black metal gitare. Ako želim nešto autentično u ovakvom stilu, poslušat ću Dodheimsgard. Vrijeme je u ovom momentu izgubilo značenje među ovom plejadom tuđih riffova i dok se svaka živa frekvencija iz zvučnika obija o neimpresioniranog mene, dozvolite mi da vam pričam malo o našem gospodu isus.... Pardon, ponijelo me, mada smatram da je ovaj album sasvim dovoljan razlog za preobraćenje na jebeno katoličanstvo. 'Off to war!' također nakon grandioznog i tehnički fantastično odsviranog uvoda bez imalo duše ide u neku pank-ish thrash-ish poskočicu. Već sam rekao. Clatko je. Samo da kažem da mi je Mayhemov 'grand declaration of war' na youtube preporukama. Laže koza (C what i did there?), ne laže algoritam.



Kad već recikliramo idemo do kraja jel. 'Once Upon A Pale Horse' počinje kao Burzumova stvar sa prvog albuma. Jedino što mi još ostavlja tračak nade u bolje sutra je da će i vokali biti kao sa prvog Burzum albuma, pa da se makar malo i ja proveselim. Nivo kozmičkog pesimizma koji osjećam prema ovom albumu se nažalost itekako da opisati riječima. Ostatak pjesme je filler kakav bi i klonovi dimmu borgira raskomadali i spasili jedan dobar riff a ostalo bacili. Na moment se čini kao da bi ovdje mogli doživjet makar jedan iskreni, iako emotivni sonični moment, ali nažalost to traje tek djelić sekunde nakon kojeg se stvar vraća na usiljeno nabrijani kolosjek ovog albuma. Forma toliko istrošena da ju ne spašava ni reciklaža Emperorovksih bridgeva. Ako mrtvog konja šutneš dovoljno jako, makar ćeš mu pomjeriti dupe. Ovaj album nije niti toliko živ.

'Thy Becoming Eternal' O bože kršćana, izbavi me makar i ti- od pretenciozne grandioznosti potpuno disproporcionalne kvaliteti albuma. Još jedan ispuhani black metal riff na neuvjerljivi blastbeat i popratni Zyklon/Mayhem riff jer nije dosad bilo nimalo očito. Još dio sa Samaelovskim klavijaturama čisto kao sa Passagea i eto. Imaš super duper originalnu black metal stvar. Zar ne? Ovu frankenštajnovsku abominaciju od albuma zatvara 'Versus Christus', što je ako malo razmislite prikladno zatvaranje kruga osrednjosti koji je počeo sa samoproklamiranim vjerskim uvjerenjima u samome intru albuma. Nergalov sotonizam uvelike podsjeća na čisto standardni bourgeois konformizam samo u suprotnom smjeru. Znaš da si pao kada Dark Funeral mogu tvoj sotonizam držati infantilnim.

Eto ljudi ja sam ovo poslušao da vi ne morate. Usprkos možebitnom dojmu, u ovu Odiseju od poduhvata sam zapravo ušao ravnodušan. Iz cijelog iskustva sam izišao siromašniji za sjetne uspomene slušanja 'Puritanical Euphoric Misanthropie' u adolescenciji, jer mi je ovo govno od albuma i to pokvarilo.

Tracklista: 1. Post-God Nirvana, 2. Malaria Vvlgata, 3. The Deathless Sun, 4. Ov My Herculean Exile, 5. Neo-Spartacvs, 6. Disinheritance, 7. Off to War!, 8. Once upon a Pale Horse, 9. Thy Becoming Eternal, 10. Versvs Christvs

ocjena albuma [1-10]: 1

marko šiljeg // 18/09/2022