Povodom obilježavanja 100. godišnjice pariške višeslojno međunarodne akademije La Maison u sklopu koje se nalazi i zgrada Maison de I'île-de-France specijalizirana za održavanje najrazličitijih kulturnih i znanstvenih događanja, pozvan je i naš veliki gitaristički genije da im obogati vrlo opsežan slavljenički program koji, izgleda, traje već mjesecima iz dana u dan, iz večeri u večer. Van svake sumnje, to je nevjerojatna čast pronaći se na listi umjetnika kao što su Brigitte Saïd, Marcela Paz Obregon, Delphine Olivier, Catherine Bourgain, Ensemble Gavarnie i još mnogih, a spisak je ogroman. Vjerojatno će se naći neki ljutiti patuljci da zločesto komentiraju 'zašto on što nešto bezveze prtlja i nabija po gitari, a ne ja?', no odgovor je sasvim jednostavan. Vlatko stvara specifično originalnu glazbu koja spada u sam vrh današnje post-avangarde što nije za svakoga, onako kako su davno neki naši vrsni glazbeni kreativci (Milko Kelemen, Ivo Malec) morali, htjeli - ne htjeli, napustiti zagrebačku ustaljenu žabokrečinu klasičnog poimanja standarda i uputili se baš upravo u Pariz gdje su se ovjenčali svjetskom slavom i priznanjem suvremene glazbene epohe. Parižani uistinu cjene nove umjetnike i vole se dičiti da su još uvijek centar svijeta što se tiče avangarde i modernih akrobacija. Usput, Berlin je izgubio taj pijedestal nedugo nakon rušenja berlinskog zida.

Prije samog koncerta zbilo se nekoliko interesantnih, nezaboravnih događaja za potpisnike ovog raporta. Osim što su opelješeni od, navodno gruzijskog taksista (ustvari turskog) koji je vožnu naplatio 3-4 puta više od uobičajene francuske tarife, te da su taksisti mahom, vrlo problematičan treći svijet koji vozi automobile Toyota, Nissan, Suzuki i tako redom s dalekog istoka (nemaju francuskih vedeta Peugeot, Renault ili Citroen kao da su propali u zemlju), prva zgoda bješe kad su Čićo i Mićo objašnjavali nekom arapskom taksistu što se nalazi u koferu Vlatka Klarića prilikom ukracavanja opreme izjavivši 'žitres', a ovaj je samo klimnuo glavom kao da mu je sve jasno premda ne govori dobro niti francuski jezik, isto kao Čićo i Mićo. Vidjelo se da pokušava nešto na engleskom, ali niti to mu nije uspjevalo. Žitres je od sada ostala uzrečica za gitaru, te će se jedan od budućih radova Vlatka Klarića, barem jedan komad zasigurno zvati "Žitres". Druga zgoda je kad dođete pred taj ogroman kompleks La Maision, jedno 2-3 put veći od zagrebačkog SC-a Stjepan Radić: ogroman park po kome stalno trče trimeri i sportaši, naravno, puno lijepih i mladih što drže do svoje vitalne fizičke ljepote, a ne znate kako ući u njega s taksijem punim robe: iznajmljenim Marshall pojačalom od 23 kila i još nešto opreme u kilaži, a svi koga god da nešto pitate, nevoljko govore engleski jer Francuzi mrze Engleze. Sticajem okolnosti, tu se našla jedna simpatična djevojka iz Tibeta Yixi Lamu (čitaj: Ži La) s malim tibetanskim psićem koji se zove Šu Šu, te nam je sugerirala kako da nađemo odredište, a čak nam je pomogla i nositi 'žitres', jedno pola kilometra, te je ostala na koncertu. Šu Šu je svjedok. Ži La je odmah upoznata s hitom Novih Fosila "Šu šu" i to je postala himna njenog simpatičnog psića koji je doživio čitav koncert ne ispustivši ama baš niti jedan glas. Rekla je da se zna zalajati kada čuje mačku, no, umije ga umiriti. Na ovome koncertu je Šu Šu bio smireno pribran upijajući ove čarobne zvukove Vlatko Klarić žitres što možete vidjeti u priloženom, gotovo kompletnom video zapisu.



Vlatko je startao s dva provjerena aduta "Entrez" i "Landing" da poentira atmosferu, taj je uvodni dio kod njega uvijek slobodno razvijen, te se uvijek prilagođava recipročnosti same individualne predispozicije mjesta, okoline i stvanih mogućnosti reprodukcije istinske umjetnosti, za početak. Naravno, kod Vlatka je ama baš svaki ton, svaki trenutak istinska umjetnost poput najvećih glazbenih kreativaca ovog žanra - individualnog, slobodnog i nesputano oslobođenog, ono što se kaže 'luđaka', a ovakvih je u našoj Hrvatskoj, rijetko sito s gustim tkanjem mrežice.

Kroz tijek koncerta vidjelo se da su neki ljudi 'zaspali', ustvari zaklopli oči i sanjali o svim tim zvukovima koji izlaze iz njegove superiorno tehničke ambijentalno-eksperimentalne i avangardne umjetničke glazbene konstitucije bezvremenom protoku zvukova i analize unutarnjeg sažimanja svijesti i duhovnosti što, igrom slučaja ima veze i s našom novom prijateljicom Yixi Lamu, budisticom iz Tibeta. Kao da nam je David Sylvian poslao prosvijetljenje još iz davnih 90-ih. Ne, ne zezamo se. Glavni dio koncerta su bile sve one fantazije počevši od "Nothingness" i "Space drummer" s poznatim tappingom po žicama, pa još jedna 'Sylvianovska' "Who is it?" poput onih suradnji s Bill Nelsonom na ambijentalnim temema dvostrukog albuma "Gone to Earth" (1986). Žitres je pičio dalje s najstarijom "Sad, so sad", a Šu Šu je sva staccata pomno pratio zajedno s publikom koja je bila toliko smirena i pribrana, štoviše učitiva i kulturna da se čak nije usuđivala pljeskati jer ne pozna Vlatkov repertoar smatrajući da je svih ovih nešto više od pola sata svirke ustvari gitarska simfonija u jednom komadu podijeljena na nekoliko stavaka. Zna se kako to ide kod umjetničkih performansa. Možda je tu Vlatkov management malčice zakazao što nije ponio opipljive CD-ove pa da se zainteresirani uvjere kako je riječ o kompaktno, uglavnom kratkim instrumentalima od 3 do nekih 5-6 minuta. "Creation" s višeslojnom kombinacijom tapping - staccato - disonanta - legato ponovno je imala onu čarobnu dimenziju kao i u Berlinu i Budimpešti, a zadnje dvije teme su bile očaravajuće. Pravi eksperimentalni balans "Eternal white" (Vlatko je na set listi napisao "Eternal whyte") ambijentalnog noisea, dronea i prodorno melodično drajverskog shoegaze/ post-rock pastiža, kompleksnog psihodeličnog pristupa, kako nam davno reče 'približavanja Bogu', još tamo s početka 21. stoljeća je bio vrhunac ove post-avangardne inovacije. U publici se dalo vidjeti i posjetitelja s Dalekog istoka koje je ovaj komad, moguće, asocirao na njihovu veliku legendu Masanori Takahashi (高橋 正則) poznatu pod umjetničkim imenom Kitaro. Na kraju je izveo zadnji singl "Line" objavljen neposredno prije berlinskog koncerta u apstrakcijama s kojima se može zamisliti štogoderice od oblaka do hodanja po žici iznad neke ogromne provalije, a ova iznimno kulturna publika je to, možda shvatila, možda nije, nema veze, ali nitko nije ništa negativno opstruirao kao što bi se desilo u zapećku naše lijepe kad se makneš iz Vlatkove rodne hrvatske metropole, samo nekoliko koraka dalje, čak i s biciklom. Ovaj koncert je potvrdio sve odlike našeg genijalnog glazbenika punog izvrsnosti da pripada velikoj europskoj i svjetskoj post-avangardnoj sceni na pristupačan način, čak i komercijalan suočivši se s tako zahtjevnom i probranom, estetski prilagođenom publikom koja traži originalne esencije, a ne plagijate. Francuzi su to prepoznali. Vlatko ih je osvojio svojim zvukom, nastupom i jednostavnom umjetničkom nonšalatnoću istom kao što je pored njega stajao klavir na kome se mogao pokazati i kao Arnold Schönberg. Oni koji znaju, ne treba im objašnjavati što je Vlatko Klarić. Ovo nije glazba za silikone i balkanski ex-Yu mentalitet, nego čista gitarska umjetnost.

čićo i mićo // 28/11/2025