Što je otišlo više se ne vraća. Underworld su danas po svjetonazoru 'over', a po značaju posve 'under'. Sve su ispremetali nakon odlaska ključnog člana, Darren Emersona koji ih je napustio na vrhuncu slave netom nakon izlaska sjajnog live albuma "Everything Everything" (2000, UK no.22). Od tada je sve krenulo naopačke, u postavi su ostali samo Karl Hyde i Rick Smith koji su se posve izgubili s idejama u houseu i mainstream pjesmuljcima načičkanim na dva uspješna, ali plitka albuma "A Hundred Days Off" (2002, UK no.16) i "Oblivion With Bells" (2007, UK no.45). Sama vijest da su objavili novi album, osmi studijski rad, apsolutno više ne tangira kao prije desetak i više godina kada se s nestrpljenjem očekivao njihov novi techno-trance/trip/psycho poduhvat.

Rezultat je površan i blijed album koji niti izdaleka ne dodiruje njihovu slavnu prošlost, ali čini se da to Smitha i Hydea ne brine previše. Tvrde da se posve okreću ka novoj audijenciji dubstepa i lakših tempova, te da je rasplesani singl "Always loved a film" jedan od njihovih moguće posljednjih klasičnih house-techno komada. Kako god, pjesma unatoč komercijalnoj finoći za mainstream upotrebu nije polučila nikakve rezultate, album je doduše dogurao do UK no.26, ali po svemu sudeći to je krajni domet i više nikakvi trikovi ih ne mogu transparentno plasirati do širokog kruga publike. Jer kad je glavna pjesma na albumu promašila funkciju, s ovim ostatkom materijala koji zvuči kao krpa na zakrpi, teško da se išta može postići. Tek tu i tamo poneka finija melodija, primjerice u letargičnijem d'n'b komadu "Scribble", Kraftwerkovski manirizam u electro-popu "Grace" ili totalni zaokret na oldschool dance "Between stars" sa pletećim basom kakav se rabio početkom 80-ih osobito u new-romanticsu Classics Nouveaux i Visage svakako nisu garancija da Underworld imaju asove u rukama. Pa niti suradnja sa Paul Van Dykeom u "Diamond jigsaw", tempiranom houseu sa samplovima gitarskih riffova ne doima se izuzetnim potezom izuzev ako ih ne pogodi sreća da ih ukapiraju MTV generacije kojima je plafon elektronike Terry Francis, Tiesto ili Ian Pooley. Sve je to vrlo, vrlo daleko od bilo kakvog artistički - istraživačkog i smjelog poduhvata kakve su vršili u svojoj zlatnoj kreativnoj epohi. Samo obični elektronski mainstream i ništa više. 'Under' je posve ispao iz priče. Ostao je samo 'world'. I to vrlo skučen.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 22/10/2010