Od posljednjeg vrlo blijedog i neuvjerljivog albuma "Barking" (2010, UK no.26, USA no.151) Karl Hyde i Rick Smith nisu lijenčarili premda pauza od čak 6 godina izgleda ogromna. Smith je objavio solo album "Bungalow With Stairs 1" za izložbu Hydeovih slika u Tokiju (niste znali za to?) i "Trance" (2013), a Hyde je realizirao čak 3 albuma. Prvi solo "Edgeland" objavio je u proljeće 2013., a godinu kasnije dva kolaboracijska s Brian Enom - "Someday World" i "High Life" izdanih u razmaku od svega 3 tjedna. Kao bend su 2012. napravili cijeli niz kompozicija za Olimpijske igre u Londonu objavljenih na kompilaciji "Isles of Wonder" na kojoj su između ostalih Frank Turner, Dizzie Rascal, Emeli Sandé, Arctic Monkeys, U2, Pet Shop Boys, David Bowie, The Chemical Brothers... Tada im se desio i ponovni povratak na top liste singlova s temom "Caliban's dream" u kojoj učestvuju Docked Choir, Dame Evelyn Glennie, Only Men Aloud', Elizabeth Robert i Alex Trimble iz Two Door Cinema Club koji je bio i glavni vokalist na samoj ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara. Singl potpisan kao rad Underworld dosegao je UK no.12 što im se nije desilo punih 10 godina još od "Two months off" (s albuma "A Hundred Days Off") i tako će što se singlova tiče ostati jer ovaj novi album nema niti jedan potencijalni adut.



Naoko sve kreće u onome smjeru kada su s prethodnikom najavili da se okreću ka novim generacijama dubstepa kad se zavrti singl "I exhale" u minimalističkom formatu nalik na LCD Soundsystem gdje od dubstepa ipak nema ništa koji je bio samo privremeni hir. Činjenica jest da je njihov stil odavno odrastao i prerastao da se bakće s onim energičnim tripovima techna 90-ih poput rock transformacije Pink Floyd u mekani mainstream kasnih 70-ih i tijekom 80-ih, a tu je i beatnički obzor novog života koji se naslovom albuma referira na frazu Smithovog oca neposredno prije smrti kao doslovni poziv u smrt s uskrsnućem. Underworld su tako jasno dali do znanja da ostavljaju prošlost iza sebe s odjekom starih minimalističkih caka uronivši u mirnije teritorije EDM-a kojemu su odavno kumovali još u doba prva dva albuma s konca 80-ih. Ovdje doduše tempovi ostaju plesni u onoj domeni mirnog starenja ("If Rah" i "Low burn"), a insfrastruktura rada svodi se na kombinaciju DJ-inga i analogne svirke klavijatura i povremenih gitara (ambijentalni instrumentalni folk staccato flamenco "Santiago Cuatro") s ponekim trance ubodom "Ova nova" i završnim synth-popom "Nylon strung" uvijenim u lagodni house.

No, problem je dvojak. Njihova glazba stari zajedno s njihovom generacijom fanova koja evidentno više ne skače po plesnim podijima nemilosrdno stavljajući pečat na tu epohu orijentiravši se na slušanje glazbe preko iPhonea, mobitela i sličnih aparata većinom prilikom svakodnevnog putovanja, šetnje ili neke neobavezne dokolice potisnuvši cijeli smisao ovakve scene kojoj je nekoć mjesto bilo po klubovima i tulumima. Ostaje jedino koncert kao idealna prilika da se to ponovno revalorizira na artističkom nivou, a pomanjkanje ako ne snažnog, ono barem radiofoničnog hita koji ulazi otprve u uho samo dodatno neutralizira moguću komercijalniju perspektivu poneke kompozicije da ipak kad-tad pronađe svoje mjesto u eteru. Sve se čini da su prevazišli tu mogućnost neke dobitne formule oslanjajući se na staru slavu i veliki ugled koji kako god se gledalo, novim naraštajima (a i radio urednicima) ama baš ništa ne predstavljaju ako nemaš top-20 singl u Britaniji.

Naslovi: 1.I exhale, 2.If Rah, 3.Low burn, 4.Santiago Cuatro, 5.Motorhome, 6.Ova nova, 7.Nylon strung

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 11/05/2016