Današnje mnoge podvrste alternativnog rock izraza imaju štošta od prohujalih žanrova i trendova u svrhu obogaćivanja vlastitog autorskog kredibiliteta, obično u onim situacijama, a vrlo su česte, kada autor nema neku osobito jaku individualnu inspiraciju i poriv za, hm, avangardu i posebnost. Naravno, avangardisti, a i oni 'posebni', sve su rjeđi premda se mnogi trude biti originalni i 'svoji', no takvu karizmu osobenosti i nije baš samo tako lako izgraditi. Evo, ovaj muško-ženski dvojac iz Australije (Matt - gitara, vokal i Rizz - synth, elektronika, vokal) koliko god da se trudi biti nešto posebno i originalno, kako se u press materijalu navodi 'cinematic death pop', što ovako nacifrano djeluje intrigantnom etiketom koja može biti tko zna što, ustvari je još jedna pronicljiva simbioza elektronike, industriala i gothica s natruhama metal-rocka spojivši patetične melodije i ritmiku Depeche Mode iz odabranih faza od sredine 80-ih, a palac gore jedino im može biti kolaboracija s Gary Numanom na singlu "Losing myself in you" iz 2015. Ne kažem da ovaj drugi album kojeg su objavili za 3 etikete Anti-Language Records u USA i Weyrd Son Records, te Five Roses Press za Europu ne odgovara nekim današnjim kriterijima gothic rocka, ali da mi nikako ne sjeda zbog očigledne sličnosti s mnogim aktivnim i neaktivnim protagonistima koji su se znali zateći u tom miljeu jasno stoji kao kopija nasljednika u 3-4 koljenu, no oni manje upućeni na to i neće obraćati pažnju ako pronađu svoju šalicu čaja.



Album doduše počinje solidno i obećavajuće s brzim i kratkim singlom "You never knew" naglašenim industrial rock-metalom nakon kojeg se u najmanju ruku očekuje žestoki nastavak poput recimo The Sisters Of Mercy ili ranih radova Marylin Manson, međutim vrlo brzo ta očekivanja splasnu. Ajde, de, "Essef" je još donekle u toj brzini, no daljnji tijek se znatno razvodnjava na laganije tempove s mnogo vokalne patetike i vrlo jednostavnim melodijskim rješenjima u kojima do izražaja dolaze mnoge fraze Depeche Mode, The Cure i još nekih, nazovimo 'mračnijih' pop bendova sakrivenih iza indie naljepnice. "Structure of love" i "Forget your finery" podižu taj gnjecavo-patetičan i prigušeno zataškan empatični dio nešto bržim ritmovima (ajde i plesna "Inside out"), međutim sve se ovdje svodi na provjerene zicere, kalupe i šablone, tako da je svojevrsno iznenađenje kada u pretposljednjoj "Charm and demand" Matt nakratko zagrowla zakoračivši u onaj iskonski dio industriala Nine Inch Nails. Ali to nije dovoljno za originalnost, već samo za zgodnu pop figuru kompletnog albuma koji sasvim sigurno ima svoju ciljanu publiku među kojom se ne nalazim.



Naslovi: 1.You never knew, 2.Essef, 3.One or the other, 4.Burn, 5.Structure of love, 6.Wild wind, 7.Agents of harmony, 8.Inside out, 9.Forget your finery ver2.3, 10.Charm and demand, 11.Game

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 21/06/2018