Simpatičan debi "For You The Wild" iz 2014. na kome je ova šarmantna Kanađanka pravim imenom Barbara Lenhoff predočila idilu života u hladnim šumskim prostranstvima gdje je provela djetinjstvo uz oca drvosječu i kućnog ljubimca medvjeda bio je iskreni hipsterski pamflet IDM-a i synthwavea, a onda se orijentirala na život sa švicarskim post-punk bendom Peter Kernel koji joj je oduzeo poprilično vremena, tako da ovaj drugi solo album praktički zaobilazi one vitalne godine pretvorbe post-adolescencije u zrelu osobu. U vrijeme debija napunila je tek 30 godina, a ovdje ih ima 35 što je za tu dob, reklo bi se narodski proliveno mlijeko u najboljim godinama bujanja eksplozije i gnjeva koji se katalizira u promišljenije i skuliranije frustracije. Eto, desilo se to da u svojoj solo karijeri nikad neće izraziti te prijeko potrebne argumente odrastanja u njegovoj kurentnoj fazi jer je ovaj drugi album posve drugačijeg temperamenta, daleko je radikalniji, opasniji, pa čak i pogibeljno koncesiran obrušivši se na emotivne sfere s drastično diferencijalnijim otklonom: spram debija, ovdje se prikazuje stanovitom odmetnicom - osvetnicom u boju za provođenje neke osobne pravde na tematskom nivou sofisticiranih stihova poput PJ Harvey iz ranih 90-ih, ali dakako u posve drugačijem zvučnom dekoru. Od onih igrica s debija prerasla je u odrješitiju stvarateljicu koja kroz slojeve elektronskog popa umije zarašpat i industrial, electro-noise, pa i world-music, te se pozabaviti neo-classical segmentima, kao i nekim eksperimentalnim potezima provučenih lo-fi produkcijom, no ima i 3 pjesme potentno usmjerene ka mogućoj airplay difuziji.



Prva od njih "Womanized" izranja iz fade-in atmosferičnosti syntha da bi se nedugo potom zarotirala u plesni trance posve jednostavne strukture, no kasnije dolaze latino/samba udaraljke kojima obogaćuje osnovnu dijafragmu. "So what" je pak synth-pop tipičnog cold-wave izraza 80-ih s prstohvatom italo-disco instanta, ali je zato drugi dio popraćen dahovima electro-industriala i uopće u principu nije riječ o nekoj slatkastoj, već vrlo ozbiljnoj pjesmi koja govori da nikad ne možeš biti ozbiljno prihvaćen ako samog sebe ne doživljavaš ozbiljno. I treća "She's a dream" počinje sampliranim staccatima gitare pretvarajući se u elektronski indie-rock mračnijeg, režavijeg i pomalo noiserskog štimunga, te je od ove tri navedene daleko alternativnija i teže prohodnija za radijsko emitiranje, no nikad se ne zna… Od ostalih zanimljivosti vrijedi spomenuti "Are you Ok?" baziranu na minimalističkim vodiljama programiranih repeticija u koje su utkane world-music arabeske nalik na Transglobal Underground, "Psycho lover" s mračnijim bojama i puzećim linijama syntha kibiciraju friškiju IDM/ dark-wave relaciju horrorom ironizirajući 'ljubljeni Teksas - pogibeljnu destinaciju', dok je preostali dio materijala rasplinut po eksperimentima sa slobodnim rezovima od kojih su svakako najveće novine za ovako mladu umjetnicu očigledne opčinjenosti modernom klasikom poput klavirske minimalističke završnice "Sorry" pod blagim utjecajima Steve Reicha i grlenog zbora Meredith Monk.

Zaokret je velik pokazujući da se Camilla bogato natovarila raznoraznim novotarijama u pozitivnom aspektu kojim je prodefilirala ovim raznolikim albumom sastavljenog kolažno s mnogo poznavanja prošlosti elektronske, ne samo pop, već i underground, kao i post-avangardne scene moderne klasične glazbe. Ali, kao što je već rečeno, na uštrb toga lišila je ciljani auditorij svojeg zvrkastog odrastanja i sukladnog glazbenog idioma za kojeg se samo može pretpostaviti što bi on trebao biti. Jednostavno rečeno, nekako se prebrzo prešaltala u zrelost…

Naslovi: 1.Forget, 2.Are you Ok?, 3.Womanized, 4.So what, 5.She's a dream, 6.Psycho lover, 7.Messing with you, 8.Walt deathney, 9.Sorry

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 13/04/2019