Po nazivu, Ideomotor prvo može asocirati na neki garažni punk/rock, možda i bikerski bend, a tek onda ostalo. Ali ne. Ovo je synth-wave dvojac iz Helsinkija kojeg čine Erkka i Kimmo, prijatelji još iz djetinjstva. Obojica i pjevaju i sviraju synthove i gitare, programiraju ritmove, a za žive nastupe navodno imaju i bubnjara, pa čak i basistu. Osnovani su 2014., prije ovog debi albuma objavili su jedan EP i jedan singl, a stilsko težište im je usko povezano uz onaj inteligentniji dio electro-popa 80-ih s rock/new-wave frakcijama, te indietronicom što se najočitije izražava u otvarajućem singlu "Hold on" koji u potpunosti podilazi nastavku slijedbenog niza rasplesanih OMD koji su kroz karijeru imali i bubnjara, basistu, gitare, ali redovito su ih kombinirali sa synthovima, ritam mašinama, programima i kibernetičkim pomagalima.



Uredno poredani na ovom albumu s tri uvodna singla, drugi "Seven days" u nešto tromijem tempu dovlači konotacije Kraftwerk, The Human League, M83 i retrospektivnih izvođača poput White Lies, Hurts i sličnih, no za razliku od standardiziranih eklektičnih pop proizvoda, gro Ideomotor pjesama ima i svoju usmjerenu priču. Ova je fokusirana za neminovni protok vremena inspirirana knjigom "Différence et Repetition" Gillesa Deleuzea, dok se u nekima naziru i jasne konotacije društvenih kretanja, pa i socio-političkih prilika u 21. stoljeću ne samo na području Skandinavije, već i dobrog dijela zapadne Europe što jasno govori da nisu komformistički stacionirani u lagodnost bezbrižnih pop pjesama.



Treći singl "Interference" se pak naslanja na ambijentalnu menažeriju, dakako u tromom tempu insinuirajući baladičnost, no stvarna slika je daleko mračnija i turobnija. Najdulja je pjesma (uz "Drift pt.2", obje po 6 minuta) prelamajući utjecaje zlatne faze trip-hopa uz distopijsku poetiku nadahnutu medijskim manipulacijama i njihovim relevantnim utjecajima na svjetonazor općenite populacije, pa se ovdje koriste i robotizirano-distorzirani vokalni efekti. Te prve tri pjesme su vrlo dobar početak koji kasnije prepušta mjesto baladičnim i elegičnim temama "Hummer" i "Makebeliever", ali ima i dostatnu količinu rasplesanih - "Do it again", "Away from streetlights", "Helsinki100", "One last time"... koje su, pak, svaka za sebe specifične po miš-maš diferencijama s podatno koncipiranim aranžmanima, manje-više atmosferičnim i slojevitim dijagonalama synthova i gitarskih new-wave riffova, nenadanim breakovima, pa čak i sitnim, ali primjetljivim dionicama akustičnih staccato gitara.



Uz spomenute temeljne smjernice, osjeća se i dobar dio cold-wave, pa i krautrock priče, okey, promoter spominje i Pet Shop Boys, a ja bih dodao i Electronic, no meni osobno sve to ponajviše djeluje kao vrlo dobar koloplet OMD i Kraftwerk, te onih elektronskijih radova New Order, tako da album uopće ne ostavlja utisak debitantskog dugosvirajućeg rada. Iznosi prijemčljive 43 minute, nema nekih skliskih brazdi u dosadne otklone i više se doima kao zreli i brižljivo satkani proizvod benda koji zna što hoće, ima iskustva i s patetičnijim, blago nježnijim, ali visokim vokalima ostvarivši privlačnost već na prvom preslušavanju s tim važnim faktorom osvještene poetike kojom se naznačuje moguće bitno mjesto i uloga u daljnjem razvoju ovog dvojca koji ima vitalne snage za zadovoljiti i one komercijalne, a i artističko-angažirane prohtjeve.

Naslovi: 1.Hold on, 2.Seven days, 3.Interference, 4.Hummer, 5.Do it again, 6.Drift pt.2, 7.Away from the streetlights, 8.Helsinki100, 9.Makebeliever, 10.One last time

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 22/04/2019