Živi bubnjevi, basovi, klavijature, a i gitare u obzoru elektronske varijante cold-wavea na vrlo plesnoj razini dolaze s drugog EP-ija ovog pariškog trojca koji je na prvom, također EP-iju "Ø" dao naznačiti ozbiljnu kandidaturu za prolog futurističkog doprinosa suvremenoj klupskoj sceni.

Ime im je, naravno, sarkastično - THIS IS SHIT, no teško da ga se samo tako pronalazi kad to u google upišete. Izbaci se gomila 'najgore glazbe', ali oni zasigurno ne spadaju u takvo nešto. Za sada su prilično rezervirani što se tiče informacija, na facebook stranici gotovo ništa konkretno o njima privatno nećete naći, a kamoli na uobičajenoj soundcloud platformi, pa mi se najjednostavnije čini kako im uopće nimalo nije stalo da se blamiraju s nekakvim prethodnim bendovima i projektima u kojima su radili, mada se osjeća da su mnogo toga do sada prošli kao muzičari. Glazba je, dakle analogna, vrlo plesna i sve odiše elektronskim dekorom, ali isto kao i u slučaju Gary Numana iz 70-ih ili 80-ih, te 65daysofstatic odiše elektronskim šmekom, a poredbe između ovo troje je od uzajamnih relacija. This Is Shit nemaju nikakve konkretne vokale, sve su to više neki sampling ili čisto semantičko podvriskivanje, no glazba im je vrlo moderna, nešto poput kombinacije Mobyja, Trans AM i zagrebačkih Bilk kada se orijentiraju u instrumentalnije dance-rock zahvate. Kažem, sve je čisti ručni rad žica, palica i tipkovnica (synthova) s vrlo malo tih programiranih samplova, a onako otprve, garantiram da ima itekakvu dobru prođu kada se zavrti po klubovima specijaliziranim za ovakav stil koji podjednako duguje starim majstorima synth popa, electro/ dance-rocka, disco-house sferama, pa i extended mix zahvatima, no u principu riječ je o ultimativno prepoznatljivom elektronskom rocku s nabijeno naglašenim tempovima koji su vitalni dio svake od ovih 5 kompozicija.

Najupečatljivije su prve dvije "Paraldehyde (edit)" i "Transition 1.3" s moćnim radom bas gitare, trance/ techno dinamikom i punkerskom gitarom koja umije raditi i melodična staccata, no njen učinak je vrlo rijedak. Ova drugonavedena ima i šam Ultravox hita "The voice" po bojama i intonaciji syntha samo je mnogo sporija, ali odjek specifično prepoznatljivih klavijatura Billy Curriea je na mjestu. Ostatak kompozicija ima pak neke druge čari: "Transition 1.1" naglašeni gitaristički rad a'la electro-punk, dok su preostale dvije remiksevi sa svojim osobitim univerzalnostima - "/// (Electer remix)" spada u driverski techno-house poput Orbital i ranijih Eat Static (onih iz 90-ih), a "Amphetamine (remix)" u vrlo progresivna načela gdje se kombinira i samplirana gudačka orkestracija s monumentalnim pokušajima utjelovljenja živog benda s potezima maestra za klavijaturama.

Nije na odmet spomenuti da ovo uopće nije nikakvo dogmatično crossover prenemaganje jer je sasvim vjerojatno da sve ovo Parižani mogu izvesti uživo. A kad naprave dovoljno materijala za čitav kompletan koncert, tko zna, možda ih jednog dana vidimo i u našim krajevima. Nimalo nije loše za one koji preferiraju ovakav stil.

Naslovi: 1.Paraldehyde (edit), 2.Transition 1.3, 3.Transition 1.1, 4./// (Electer remix), 5.Amphetamine (remix)

Ocjena (1-10): 7

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 16/08/2018