Krenuti neopterećeno u kreiranje glazbe bez određeno zacrtanih i unaprijed pripremljenih stavova umije biti ponekad vrlo zanimljiv izazov. Ne samo u onome radnom stvarateljskom procesu, već i u konačnom ishodu. Evo, jedan od takvih primjera je i ovaj friški talijanski dvojac koji čak niti ne tvrdi da su bend u klasičnom smislu značenja. Počeli su 2014. radeći teško, između ostaloga svirajući i na ulici u posve ogoljenoj kombinaciji akustične gitare (Francesco Tapparo) i bubnjeva (Leonardo Ferrari), a kako su se nizale njihove autorske kompozicije u radni proces je uključena i električna gitara i bas. "Raise" im je prvi album od svega pola sata na kome su satkali srž dosadašnjih kreacija predstavivši se kroz neobičnu smjesu svega i svačega, mahom ništa striktno definiranog, ali vrlo plesnog i ritmički pogodnog materijala utjelovljenog prije svega u alternativnu prizmu rocka s blues korijenima premda neke od kompozicija imaju i drugačije konotacije. Album otvara zvrkasto-raštelana "Viareggio" na talijanskom koja sadrži i određene folk reference s kombinacijom akustične/ amplificirane gitare i laid-back podloge na synthu, a pomalo podsjeća na ranije radove The Cure iz prve polovice 80-ih poput recimo hitića "Caterpillar". Čak je i Tapparov vokal podosta amblematičan s referencama na Roberta Smitha, a koegzistencija aranžmanske rastrzanosti aludira i na Pavement. "Pills" je posve lagana psihodelična staccato tema na engleskom s bluesy atmosferom u kojoj se s tromom ritmikom naigrao Ferrari dodajući i jazzy elemente improvizacija. Pred sam konac pritisnuta je i žešća distorzija koja se nastavlja u riffoidnoj "Iridel" na talijanskom. Ugođaj je garažnog rocka od čak 7 kompleksnih minuta s razdvojenim aranžmanom (drugi je akustični), a nije za ne spomenuti da je kroz album nadodano još nekoliko gitara u različitim varijantama, kao i zvukovi eksterijera koji doprinose kompletnom utisku žive svirke na ulici. "Venerdi" izranja iz mračne disonantne atmosfere (bubnjevi su odlupani metlicama) gradeći bogatu strukturu gitarističkog tkanja, najkraća "007" (instrumental) se, jasno, referira na James Bond teme s laganim prizvukom prigušenog surfa u vrlo brzoj komplementarnoj ritmici, a završna "Ashuak" je ponovno raskrzana s motivima valcera, jazzy izleta i izvitoperenih Tapparovih vokala konfigurirajući najkompleksniji komad albuma.

Materijal im je kompletno prirodne naravi, sami kažu da su u tome podosta naivni jer streme u nepoznato. Žedni su života u emotivnim dimenzijama što se itekako osjeti, a zbog te neprijeporno nedefinirane žanrovsko-stilske karakteristike poniru u originalnost od koje se svašta može izroditi.

Naslovi: 1.Viareggio, 2.Pills, 3.Iridei, 4.Venerdi, 5.007 (instr.), 6.Ashuak

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 25/08/2017