(Piše: Dinka Drnjević)

Da mi nisu rekli da će kiša za vikend ne bih se premišljala jedno sto puta da li ću kad već dolazim u pulsku Arenu usput i ostati odmah ili se vratiti kući pa opet idući dan zaputiti do Pule kada se opremim kako treba. Srećom, imala sam više opcija pa sam si mogla dopustiti previranja, a na kraju će se odluka da se povratim kući i zaputim opet idući dan pokazati najboljom jer ako mi je ičega trebalo puno, onda je to bila odjeća i obuća za promjenjivo vrijeme, prigodna hrana i dobro spavanje.

Zbog svega toga sam u četvrtak na festivalsku lokaciju stigla poprilično kasno i propustila Floating Points kojeg već par puta pokušavam uhvatiti, ali u njihovoj uživo verziji nastupa.

Prvo na što trebate računati ako dolazite autom je da parking mjesto neće tako brzo naći, ali ima ga u okruženju same lokacije festivala, parking uz plažu kod Hidrobaze je najpogodnije, do njega je najjednostavnije doći iz smjera Fažane osim ako ne znate doći uokolnim putem preko Štinjana, jer direktan pristup uz ulaz i kamp lokaciju imaju samo taksiji, busevi i ljudi iz organizacije, ali računajte da ćete se svih dana dobrano napješačiti da stignete do središnjeg dijela gdje su pozornice. Busne stanice su u blizini pa nije neka razlika ni s busom ići, jedino ako ste van centralnog dijela Pule, onda je problem jer morate presjedati i znati na koju liniju trebate ići. Novost koju sam zamijetila ove godine je da su ljudi počeli dolaziti biciklima, što mi se čini najbolje rješenje, nešto što prijašnjih godina nisam uočila, a raduje me i činjenica što sam zamijetila da napokon ima onih koji pružaju usluge iznamljivanja istih, i to u Fažani, tako da slobodno možete uklopiti i tu vrstu aktivnosti jer je krajolik pogodan.

Obavezni trening će vam biti pješačenje i plesanje, a čekanje u redovima za ulazak na lokaciju i pozornice će vam doći kao odmor od istih oko čega su neki panično širili zavrzlamu da se čeka dugo, ali najviše je to do 15 minuta, iako vam se boravak u istima čini kao vječnost kad se žurite da čujete otpočetka set ili stignete poslušati ako je isti već počeo. Moram priznati da ulazak kroz labirint stvoren od ograda na svaku pozornicu komplicira život i skraćuje boravak slušanja većine izvođača, ali sve je to napravljeno iz opravdanih razloga poput toga da se oko ulaza ne stvara nered i gužva, te ne narušava prolaz ljudi u okruženju, te da ne dolazi do prenatrpanosti ljudima unutar svake pozornice. Od svih pozornica, najviše se čeka na ulazak u Moat pozornicu koja je zbog specifičnosti svojeg uskog, i time manjeg oblika, smještenog u zemljanu udubinu omeđenu zidinama s lijeve i desne strane, zvučnog sustava koji se pored onog koji se nalazi oko izvođača, sastoji još od tri reda po dva zvučnika u prostoru od publike, iz kojih basevi dominiraju, i odličnog sastava izvođača svake godine, ponajprije techno usmjerenja postala najpoznatija i kultni simbol, a time se kod nje najviše i pazi na red pa tako ne puštaju unutra ljude dok određeni dio ljudi ne izađe van. Ako idete u Moat, pripremite se na stradavanje slušnih organa jer je zvuk duplo jači nego na drugim pozornicama i savjetujem da se opremite s čepićima za uši. Poslije Moata, druge pozornice će vam djelovati tiše, iako ustvari nisu, nego je u Moatu zvuk duplo jači. Ako vam se već ne gubi vrijeme na čekanje, sve što se u Moatu zbiva možete popratiti i odozgora, preko drvene ograde koje su ove godine previše ogradili s drvenim daskama jer prijašnjih godina sam mogla kroz te daske kako su bile malo razmaknute vidjeti kako to dolje izgleda, a sada sam se morala dizati na prste da vidim preko dasaka i prislonila se rukama, na što sam dobila i upozorenje od redara da se ne smijem oslanjati jer vjerojatno postoji mogućnost da se sve to prevrne prema dolje, iako djeluje stabilno.

U kombinaciji s kišom, Moat još postane najblatnija od svih pozornica jer jedina nije pokrivena šljunkom po podu i nakupi se lokvama, a zemlja pretvori u blato. Zasluženo je i dobila naziv rov jer upravo na rov i liči, a ima sve karakteristike underground kluba - mračna pozornica za mračni techno zvuk, s non stop reflektirajućim svjetlima u boji koji znaju biti popraćeni i stroboskopom, a koji bi epileptičaru odmah izazvali napad, pulsirajući basevi iz zvučnika pa ti video snimka s mobitela zvuči užasno loše, jedino dobro zvuči ako snimaš odozgo, dolje prolazi jedino bolja oprema poput profesionalnog kompaktnog fotoaparata s dobrim zvučnikom, provjereno, ali s time plesati je naporno dok usput pored tebe ljudi stalno prolaze naprijed - nazad kako ni ne mogu izdržati toliko dugo naprijed, osobito ako nemaš čepiće za uši, a s vremenom treba i otići po piće ili do toi toija koji je na početku ulaza kod stepenica. S obzirom da već imam iskustvo boravka u Moatu, priprema je pola posla. Koliko god rekla da neću gubiti toliko vremena na Moat, na kraju sam ove godine najviše bila upravo dolje i to svaku večer. Bit će neka povezanost s kišom i grmljavinom jer po kiši se uvijek najjače tuče po opasnim zvukovima, vrijeme je samo po sebi depresivno, treba ti nešto da te podigne, i dj-i već znaju da treba održati publiku u pokretu dok se po nama lijeva kiša ko iz kabla. Nekako baš ne mogu slušati disko ili funk po kiši jer po meni je disko glazba sreća povezana s lijepim sunčanim vremenom. Kao što Moat može biti radost, nakon nekog vremena može postati i žalost. Nema tih osjećaja i raspoloženja kroz koja nisam prošla plešući dolje u Moatu ili bivajući na Dimensionsu, u to vrijeme boravka svih dana te sve doslovce pukne, sav raspon emotivnih stanja, počevši od sreće do tuge, od straha do bijesa jer na kraju, na neke izvođače sam znala zalutati kad mi nije pasala nečija glazba, iako sam planirala upravo tog izvođača ili tu izvođačicu poslušati.
Novina ove godine što se tiče pozornica je Jack's corner, manji kutak koji se nalazi na sredini dijela puta od Clearing pozornice do ulaza na glavni dio kod tvrđave, za koju ubrzo shvatiš da je nazvana tako jer se pored tog dijela nalazi šank s Jack Daniels pićem pored ostalih alkoholnih pića. Simpatično mi je djelovala okružena krošnjama drveća, žutim lampicama i crvenim drvenim zvučnim sustavom srednje veličine (engl. soundsystem), kojeg sam još jedino takvog primjetila na Mungos pozornici gdje pretežito prevladava drum'n'bass, UK garage i bass zvuk, s mc-jima pa je soundsystem obvezan. Ovdje ne bih znala kako definirati koji zvuk prevladava jer nisam toliko ni bivala u Jackovom okruženju, nije bilo ni toliko ljudi, niti ima mjesta za neku veću količinu, ali mi se činilo plesno i neopterećeno s manje poznatim imenima koja će možda u budućnosti nastupati na nekom od glavnih pozornica.
Prva pozornica na koju zapravo stigneš nakon što prođeš provjere na ulazu, a koja se ustalila kao glavna je Clearing, pored Jacka, jedina na kojoj ne moraš čekati u redu jer je otvorenog prostora sa šatorom u obliku piramide na kojem se nalaze izvođači. Zadnjih godina se ustalio taj oblik prozirnog trokuta - piramide, iako u svojim počecima nije tako izgledala već je bila mnogo veća klasična kvadratna pozornica. Kako se kolega nalazio na Voidu, odlučila sam se tamo zaputiti da poslušam Joy Orbisona čije pjesme znam, a i ono što sam čula na Clearingu dok sam prolazila na putu za glavni dio me nije dovoljno na prvi sluh zainteresiralo da bih ostala poslušati. U to vrijeme je svirao Horse Meat Disco, s time da nikako ne preporučujem suditi isprva jer to može biti dvosjekli mač, za pravi dojam treba minimalno dvadeset minuta poslušati nečiji set ili nastup. Kad imaš već zacrtane favorite koje želiš poslušati, onda nemaš vremena ni za takve eksperimente jer set se treba poslušati bar sat vremena da uđeš u đir i stopiš se s glazbom. Nalaženje s kolegom je prošlo bezuspješno, ali sam bar bila u Voidu, po meni jedna od najboljih pozornica jer ima odličan zvuk i uvijek impresivne zvučnike, zvuk taman po mojoj mjeri, niti preglasan niti distorziran, može se biti i bez čepića, ali ne proporučujem ako si blizu zvučnika, dok se oblik i dizajn zvučnika svake godine mijenja. Zapravo, svake godine se uvijek nešto mijenja na Dimensionsu, bilo u obliku dekoracija koje ukrašavaju ili okružuju tvrđavu i drveće, bilo u obliku pozornica ili opreme koja je sačinjava, bilo u ponudi hrane, suvenira, robe, nikad nije isto. Tako su ove godine uveli i frizerski salon gdje si možeš napraviti frizuru poput ultrapopularnih pletenica u boji, a prije Ballrooma se sad u sklopu tvrđave nalazi šank s pićem, hranom i klupicama za sjesti.

Joy Orbison je imao pristojan set, zvučalo mi plesno, a i pjesme su mu većinom takve, ali ništa što već slično nisam čula pa mu nisam pridavala previše pažnje kako sam slala poruke, niti sam se mogla odmah opustiti okružena Britancima, stoga sam odlučila sjesti pored ograde i pogledati što je još na meniju. Znala sam samo da Helenu Hauff moram opet poslušati, a kao i prošle i ove godine je nastupala u Moatu, samo što je ove godine stavljena u četvrtak, dok je prošle godine dobila glavni termin, zatvaranje nedjelje i festivala u Moatu. Jedini brod koji me je najviše zanimao ove godine je bio onaj na kojem je Helena, ali sam prekasno doznala da je već u četvrtak na njemu. Također je bio rasprodan, dok smo mi press ekipa tek u zadnji čas mogli doznati hoće li biti moguće ući na brod koji želimo, tako da mi je prisustvovanje boat partiju propalo, a i sljedećih dana je bilo zbog vremena neizvjesno što će ploviti, što neće tako da sam odlučila ići tempom ako stignem, stignem, ako ne, uvijek je tu večernji program.

Videći da gledam u raspored izvođača, engl. lineup, i to po mraku hvatajući okolna svjetla i lijena izvaditi mobitel opet iz torbe, simpatični nepoznati dečko mi je osvijetlio isti, za kojeg se ispostavilo da je Britanac, tako da sam dio vremena radije provela u priči s njim pomalo plešući, što je malo neobično za mene jer na festival i rave idem prvenstveno radi glazbe i ekipe, a pričanje se ostavlja za upotpuniti one dijelove kad se ne pleše ili sluša, ali četvrtci su mi uvijek bili za upoznavanje novih ljudi. To je ujedno bio jedini pristojni suhi dan/noć.
Nije prvi, a bome ni zadnji Britanac koji se čudio da su ovdje uglavnom Britanci najzastupljenija većina, očito ne znajući da je ovo većinom festival koji se zbiva radi britanske publike, a mi ostali koji živimo u ovoj zemlji smo također dobrodošli ako si ga možemo priuštiti, jer iskreno, Dimensions nije baš povoljan za hrvatski životni standard (festivalska karta s koncertom otvorenja dođe u pretprodaji sveukupno oko tisuću kuna), stoga naši ljudi većinom dođu na jedan ili dva dana, jednodnevne i dvodnevne ulaznice mogu kupiti na ulazu, a ove godine je bila nagradna igra putem Coca Cole pa si mogao dobiti i dvije karte za cijenu jedne. Da su Hrvati i istočnjaci jedina publika radi koje se Dimensions radi vrlo vjerojatno bi brzo propao jer smo premala tržišna niša, i raštrkani smo po raznim festivalima koji se zbivaju tokom ljeta, a ne možeš pohoditi sve. Svi znamo kakvi izvođači kod nas rasprodaju odmah stadione ili klubove, većinom su to komercijalna, popularna ili ustaljena imena, za ona manje poznata širokoj masi prikladniji su manji klubovi koji su se pokazali uspješnima u tome, iako sam ove godine primjetila porast ljudi na partijima. Troškovi organizacije su veliki, pogotovo ako se dovode veća imena, iako mi je malo smiješno da se Dimensions predstavlja kao underground festival, kad cjenovno tome nisu niti blizu, bar ne nama, ali Britanci su se pokazali kao najzahvalnija publika jer su spremni odriješiti kesu za festivaljenje tjedan dana. A zašto i ne bi? Predivna smo zemlja bogata prirodnim ljepotama i povijesnom baštinom, za njihov BDP još uvijek relativno jeftini, nismo im toliko daleko ̶ prometno smo dobro povezani i već smo se ustalili kao njihova nova kolonija za odmor ili život kako je Ibiza postala isprana. Neki od njihovih starijih pripadnika su se ovdje odlučili smjestiti kao dio naših žitelja posjedujući naše otoke ili zemljišta, otvarajući poduzeća, pokrećući posao i doprinoseći našem razvitku dok je dio naših državljana i prijatelja moje generacije odlučilo zbog nemogućnosti zaposlenja u vlastitoj državi, vlastitog opstanka ili želje da rade što vole zaputiti se u svijet, od kojih je Velika Britanija također primamljiva. Cijela povijest nam je zapravo puna primjera gdje je strani kapital doprinosio razvoju zemlje, dok nam vlastita vlast doprinosi uništavanju i ono malog dobro što je opstalo zbog vlastitih interesa, ali u politici je tako svagdje, ne samo u našoj zemlji, jedina razlika je u omjeru koliko ćeš pored vlastitih interesa doprinjeti i društvu u cjelini u čemu sustavno zakazujemo, a opet odlazimo u svijet i doprinosimo tamo kad nas ovdje ne cijene ili se međusobno ne cijenimo. Razlika moje, i to bilo koje nacije, u odnosu na starije generacije koja sve posjeduje, je što mi živimo za doživljaje i putovanja, dok su oni ulagali u materijalizam i time se lišili takvih iskustava. Mogli su si priuštiti gradnju stabilne budućnosti jer im je okruženje bilo takvo, sporije. Vremena su se otada promijenila. Danas je sve u toku. Ništa nije sigurno. Nazivaju nas nepromišljenima jer ne mislimo na budućnost i želimo iskusiti život, ali kakvu budućnost mi to zapravo imamo kad su nam je te iste generacije odredile? Potplaćuju nas, posla je sve manje, siromaštva i ljudi sve više. Brojke ne lažu. S druge strane i mi sami se zavaravamo kako uživamo u slobodi koju nam festivali i putovanja nakratko podare, a opet se vraćamo u normalnu svakodnevnicu na poslove koje radimo da bi si priuštili tih par tjedana uživancije. I taj povratak boli. Ali kreneš dalje jer nađeš novu dozu "slobode" u kojoj se želiš izgubiti, a za koju treba najprije raditi. Upravo zbog toga virtualna stvarnost će postati tražena i jeftinija roba od one prave. Možda zamijeni i današnje droge. Oblik se promijenio, ali ne i srž. Jesmo li zaista toliko različiti? Vrijeme će pokazati koliko nam još treba da evoluiramo, možda ovakvim načinom stignemo prije. Zašto je zavaravanje snovima uvijek gore u odnosu na surovu tešku stvarnost? Da svi tako misle promjene ne bi stigle nego bi uvijek sve bilo isto, i dalje bismo mislili da je Zemlja ravna, ne bi imali struje, ne bi imali Interneta, ne bi danas putovali diljem planete...

Poslije četiri sata sam se odlučila zaputiti u Moat poslušati Helenu Hauff kad eto uobičajene gužve u redu koja nastupa u to doba. Po svemu sudeći, Helena je bila traženo ime tu večer koje se pročulo. Zahvaljujući našem čovjeku na ulazu i njegovom razumijevanju moje potrebe da moram poslušati cijeli set, uspjela sam ući nešto prije od ostalih posjetitelja tako da sam odslušala cijeli set s možda 15 minuta kašnjenja. Element sreće mi je bila kad sam srela prijateljicu koja se nalazila iza mene dok sam plesala, tako da kad se poklopite na istom mjestu bez dogovora gdje ste trenutno na festivalu nema boljeg. Ona je bila vrijednija od mene i uspjela ju je prije toga i na brodu poslušati. Još jedna Helena ovisnica.

S obzirom da sam Helenu već slušala na istom mjestu, moje oduševljenje njenim setom je bilo veće prošle godine, sada mi je nedostajalo veće zastupljenosti electro, synth i ebm zvuka, odlike zbog koje sam je objeručke prihvatila, a što sam tako rijetko mogla čuti na festivalima, partijima ili rejvovima mimo specijaliziranih tematskih partija takvog glazbenog usmjerenja. Naprosto, to ne znači da me set iznevjerio, i dalje je bila na kvalitetnoj visokoj razini, samo ne onoj koja je ispunila sve moje kriterije, a koji podrazumijevaju: novo ime koje još nisam slušala, set ili nastup koji glazbeno odgovara mojem trenutnom raspoloženju, manipulira mojim stanjem, tjera me na ples, razmišljanje ili nerazmišljanje, pobuđuje osjećaje, otkriva mi nove zvukove, taktove ili pjesme, zapanjuje me odabirom istih i tvori svoju priču. Od tehničkih detalja podrazumijevam da je kvaliteta zvuka na razini, što na festivalu poput Dimensionsa nije upitno, ali se razlikuje od pozornice do pozornice, prema čemu Moat odnosi titulu pobjednika pretjerane jačine, ali bez gubitka kvalitete u zvuku. Njegov najbolji odmjereni zvuk, a da vam ne uništi sluh, je kad ga slušate s ograde koja se nalazi prije ulaza u njega. Ono što me je šokiralo kad sam prvi put prisustvovala Dimensionsu je koliko je preglasno, s tim da nema boljku koju većina takvih događaja ima, glasnoća nauštrb kvalitete zvuka pod čime kvalitetom podrazumijevam kad se svi tonovi čuju, od niskih do visokih, ne samo da bas dominira i frekvencija. S vremenom su to doveli u red, ali sam se sama pobrinula za svoj sluh koji je već dovoljno oštećen iz više razloga o kojima ne bih sad raspravljala, nosim dobre čepiće za uši s kojima dovoljno glasno i pristojno čujem baš sve. Na nekim setovima me začudilo koliko u Moatu ni ne osjetim razliku da ih imam u ušima jer sve normalno čujem pa se zapitam, ako se meni ovako čuje s njima, koliko je tek glasno bez njih? To sam posebno primjetila u nedjelju.
Profesionalci i "kužeri" će zapiliti s većim opisom tehničkih specifikacija, a vjerujte mi, te rasprave mogu ići unedogled, a velika većina to uopće ne razumije izvan njihovih krugova, pritom zaboravljajući da se opet sve svodi na subjektivne dojmove. Što me dovodi do toliko uzvišenih prijelaza u miksu. Ah, ti prijelazi. Iako odobravam one koje nimalo ne primjećuješ, ne smeta mi ni kad ih se primjeti ako su svi ostali kriteriji zadovoljeni, pogotovo ako je selekcija ili priča u setu bez zamjerke.
Kako sam Helenu već slušala, ove godine nije mogla ući u moj top 3 izvođača jer nije novo ime pa ju time automatski diskvalificiram, ali je zasigurno moja omiljena izvođačica koju ću s vremenom opet poslušati i čije setove volim. Ono po čemu mi se Helena izdvojila u odnosu na druge izvođače je njen završetak seta, ne ostavlja kao većina za kraj nikakvu bombastičnu pjesmu već čini upravo suprotno, izabire neku instrumentalu koja cijeli taj prethodno nastupajući kaos pomiješanih zvukova techna, acida, electra, industriala i čega sve ne, privodi postepno kraju i smiruje, slično smirivanju otkucaja naših srca nakon fizičke aktivnosti. Neobično i dojmljivo. Kako sam je skraćeno opisala u vlastitom postu čitajući intervju koji mi ju je predstavio, Helena je žena od mašina, tamne materije, crnog humora i sintetičkih zvukova. Dolazi iz Hamburga i osim što je dj-ica, također stvara te je objavila do sada dva albuma. S Heleninim dvosatnim setom u Moatu moja prva večer festivala je okončana.

(Nastavlja se: http://www.terapija.net/koncert.asp?ID=26849)

terapija // 18/09/2017