Gitara, bubnjevi i vrišteći vokal. Ništa novo. Ali kad čujete u ekstremnoj hardcore varijanti onda jeste. Pogotovo zbog repetativnih riffova i poduljih pjesama od po 5-6-7 minuta.

Kad vam pod ruku dospije ovakav materijal s pravom se zapitate tko tu koga jebe i kakva je ovo glazba? Maksimalno nabijena minimalistički žestokim legato riffovima koji se ponavljaju i ponavljaju takoreći do besvijesti tvoreći obline melodija koje stvaraju trans. Nema nikakvih izrazitih solaža, već samo hipnotičkih nadogradnji iz riffa u riff uz urnebesan bubnjarski tempo i urlikajući vokal. Okey, tu i tamo gitarist odfrlji poneku math dionicu, ali kad do nje dođe, onda je inverzijama pili kastrirajući mozak kao recimo u vrlo kratkoj pjesmi "L'autre estime" koja se nalazi točno na polovici albuma.

Za nekoga ovo može biti teško sranje isto kao što su to mnogima svojevremeno bili The Velvet Underground, krautrock, Joy Division ili prvi post-rock bendovi, no ovi su još opaljeniji nagazivši skroz na distorziju s koje ne dižu nogu. Recimo Satriani nikad ne bi poželio svirati ovakvu glazbu u kojoj nikako ne može do izražaja doći njegova virtuznost, a niti bi je poželjeli svirati malčice bliskiji Cortezu klasični hardcore-punk bendovi koji se odvaljuju na melodije i himnične refrene. Ali bi je primjerice mogli zasvirati oni koji su voljeli Wire, rane Sonic Youth, te slušaju Fucked Up i Converge. Otprilike. Recimo hrabriji punk-noise/metal eksperimentalisti. Sam bend je iz Švicarske, osnovan 2001. godine, debi album "Initial" objavili su 2005. i onda su 2007. prekinuli s radom. Ponovno su se vratili koncem 2010. objavivši bezimeno 10'' split izdanje sa Plebeian Grandstand pri tome promijenivši postavu. Umjesto Samuel Vaneya koji je sad producent i kompozitor došao je gitarist Antoine Tinguely (ex-Berserk For Tea Time), dok su stari članovi Greg (bubnjevi) i JR (vokal). Elem, nemaju bas gitaru, ali Antoine s jednom gitarom mijenja sve 'žice' uz, naravno studijsku pripomoć nadosnimljenih sekvenci. U nekim intervalima se čuje svirka iz sobe, a to je uistinu točno - neke dionice je snimio kod kuće.

U principu, ovdje je riječ o hardcore-punku s izrazitim noise-core gitarskim nabojem uz tehnički gledano učestali repetativni obredni luđačko-pomahnitali tempo bez mnogo breakova i ne osobito mnogo vokala koji je uronjen duboko u distorzirane riffove. Sam vokal na prvih nekoliko skladbi nije dovoljno izražen i teško ga je pohvatati na kojem jeziku pjeva. Po naslovima bi se reklo na francuskom. Ali šta pjeva, nemam pojma.

Prva skladba "Temps-mort" vrlo je dugačka solo riff mantra u štimu najsirovijeg black-metala s vrlo malo promijena akorda, ali dinamika i intenzitet harmonije su strašni. Vokal se pojavljuje tek na 4.45 i ja ga ništa nisam razumio, no iz njega isijava strast urlikanja bliska noise-rock urlatorima poput našeg LuZwei iz Joe 4. Da pjeva i na hrvatskom, ništa ga ne bi shvatio jer je buka abnormalna. Stvar završava dugotrajnim gitarskim režanjem koje odlazi u fade-out. I takve su otprilike sve pjesme s ponekim izmjenama; u nekima ima nešto više riffova, neke startaju odmah s vokalom, ali sve su veoma brutalne s kraćim predasima za gitaru koja piči disonantne tonove, ili pak, kao u pjesmi "Transhumance" se neočekivano razvije u središnji lagani, gotovo tihi dio koji eruptira poput vulkana nakon 2 minute. Kompozicija je također dugačka (6 i pol minuta), a izdržati je nije baš lako. A tek kad u narednoj "Au dela des flots" Antoine dobre 3 minute piči jedan te isti riff... Ipak, kad malo dođete k sebi od ovih ekstremnih i žestokih repeticija, naredne skladbe uspiju nekako 'sjesti'. Osobito prvi singl "Arrogants que nous sommes".



Pronađe se tu i poneki komad sa sludge aromom ("Sulfure") ili kraćih repeticija u trajanju od 3-4 minute ("Nos souvenirs errants" i "Idylle"). No, kad na kraju dođe nevjerojatna "Borrelia (extended version)", više ne znate tko je tu lud - ovi opaljeni Švicarci ili vi koji slušate. Pjesma iznosi gotovo 8 minuta i uz sve već navedene atribute sadrži jedne te iste repeticije koje urnebesno 'peglaju' poput techna 3 minute.

Činjenica je da ovakav pristup nipošto nije nov. Rabili su ga spomenuti krautrockeri, neki new-wave bendovi, gomila post-rock i doom/drone izvođača (naravno, u technu je to obavezna shema), no u hardcoreu, ovakvom nabijenom s noiserskom gitarom, koliko mi se čini nije još nitko. I onda ne bi bilo na odmet neslužbeno proglasiti Cortez za rodonačelnike novog žanra u kome ima elemenata hardcore-punka, metalcorea, noisecorea, post-hardcorea i trance dinamike. Nije chaotic-core, već nešto sasvim novo. Netko će već izmisliti naziv.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 26/03/2013