home > mjuzik > Credo

kontakt | search |

THE HUMAN LEAGUE: Credo (Wall Of Sound, 2011)

"Credo" bi trebao biti 30 godina odgađani i nikada revalorizirani nastavak čuvenog "Dare!". Ali to baš i nije tako osim što kraljevi plesnog electro-popa i dalje pokazuju neprikosnovenu predanost izvrsnosti zvuka.

Nakon godinu dana odugovlačenja sa produkcijom, ušminkavanjem i dotjeravanjem, konačno se pojavio album najznačajnijih predstavnika electro/synth/techno-popa koji su cijelom žanru udahnuli iskonski smisao sjedinjenja tehnologije, plesa i ljudskosti. Sa cijelom poplavom revivala new-wavea i post-punka, kao i bliskog electro/disco žanra, te new-romanticsa, u zadnjih petnaestak godina se rodilo bezbroj kopija i raznolikih stilskih inačica (Faithless, Royksopp, Ladytron, Gorillaz, Scissor Sisters, LCD Soundsystem, Hot Chip, Hurts, Mirrors, Little Boots, DeVision, Electronic Terror Attack, Hercules And Love Affair, Boyz Noize, Ratatat, Gnarls Barkley, Neon Neon, Peaches, Muscles...) koje doduše u nekim slučajevima pokazuju zavidne tržišne rezultate, međutim artistički koeficijent je često u niz primjera vrlo diskutabilan i prekriven je velikim kontigentom kičeraja. Posebno deprimira činjenica da je jedan od tipičnih The Human League klovnova - izroda, La Rouge u nekim slučajevima čak i kod kritike prokomentiran kao 'bolji' od Oakeya i ekipe. Degutantno. Očito da niti ljudi 'od pera' ne znaju kakve ispolirane ušminkane amatere uspoređuju sa glavnim rodonačelnicima žanra...
[  ]

21. stoljeće pokazuje da pop glazba stagnira i unazaduje po pitanju komercijalne kulture, američke i britanske top-liste su prepune grozne, mahom hibridne muzičice koja ne govori o ničemu, te joj je potreban definitivan remont. Pogledamo li samo tekstove Lady Ga Ga ili u našem dvorištu Severine, sasvim jasno se uočava da je benignost blesavoće u najvećem porastu otkako je top ljestvica ustoličena kao mjerilo popularnosti. Oakey i kompanija su to jako dobro percipirali kao novi trend primitivnosti, te su album okrenuli u smjeru zabave kao jedinog mjerila za opstojanje na sceni. Povezavši osnove nenadmašnog "Dare!" albuma sa novim elektronskim postulatima, isporučili su 11 lakoglazbenih hitova za sve generacije imajući prvenstveno u vidu ples i zabavu na prvom mjestu. Ako netko ovdje očekuje sjajnu "Seconds" ili neki znameniti ubod sa prva dva albuma "Reproduction" (1979) i "Travelogue" (1980), neće ga dobiti mada poneke teme zamirišu zvučno i tekstualno na to razdoblje pionirske sofisticirane electro-pop umjetnosti.

Ovremešena ekipa na synthovima i kibernetici u kojoj na žalost nema niti jednog instrumentalista onih čuvenih postava iz 1978. ili 1981. (pa niti Philip Adrian Wrighta kao profinjenog i sofisticiranog tekstopisca), uistinu se svojski potrudila da album zvuči suvremeno sa svim potrebnim pop elementima, ali mu zaista manjka hrabrog eksperimenta kakvog su nekad imali kada su mislili da su 'najpunkerskiji bend u Sheffieldu'. Ovdje su uz još uvijek dobrodržećeg Oakeya, te stalne pjevačice Joanne Catherall i Susan Ann Sulley s ponekom kilicom više, prisutni manje znani glazbenici iz faza kada je The Human League godinama bezuspješno tražio svoj novi "Dare!". To su Neil Sutton (klavijature) koji je s njima od albuma "Crash", zatim David Beevers koji je s bendom radio samo na živim nastupima, potom Rob Barton na elektronskim udaraljkama i multiinstrumentalist Nic Burke koji se postavi priključio tek 2001. za potrebe turneje. Sve pjesme su izuzetno hitoidne, prožimaju bogatu ostavštinu benda, zvuk je brižljivo dotjeran, Oakey nije izgubio niti mrvicu od svoje vokalne vještine kao i stapanja tekstualnih tema između šaljivih i strogih, no niti jedna pjesma se ne izdvaja posebnom. Čitav album funkcionira kao neka nova remiksirana varijanta "Love And Dancing", tj. best-of lista za novu publiku koja čak niti ne poznaje velebni hit "Don't you want me baby", a neke pjesme su pronicljivim produkcijskim potezima Dean Honera i Jarrod Goslinga miksom pretopljene jedna u drugu. Lukava taktika, no koliko će se isplatiti...

The Human League - "Electric Shock"


Album drma plesnim tempovima, domišljatim intervencijama, finim melodijama, povremenim breakovima, vokalnim impresijama, šminkerskom romantikom, vokoder tehniciranjima (osobito uvodna "Never let me go" sa Joanne u prvom planu i "Egomaniac" koje su objavljene kao singlovi), sjajnom produkcijom, umješno kreiranim aranžmanima u kojima nema niti trunke lošeg zasada, ali osjetno je da manjka 'ono nešto' što bi se trebalo dobiti od brendiranog imena koje je ostvarilo nenadmašan dragulj "Dare!". Odlični ubodi su snažna "Night people" (prvi singl) i "Electric shock" s referencama EBM/techna, te "Get together" koja pokazuje zašto je ovaj bend oduvijek bio toliko jednostavan i nezapetljan poput pop inačice Joy Division i Talking Heads. Ista škola, samo u electro-pop izdanju. S malo minimalističkog artizma u pjesmi "Privilege" koja je bolja od Heaven 17 sa proračunatom pop estetikom Cabaret Voltaire, te ranih Simple Minds i Clock DVA, može proći kao nasljednik i unuče legendarne "Being boiled". "Breaking the chains", pretposljednja pjesma je solidan electro-punk komad, mada se nekad ovakva glazba zvala new romantics samo zbog ideala, a zadnja "When the stars start to shine" u energičnom plesnom tempu koji aludira na d'n'b pokazuje lošu fleksibilnost benda kome su oduvijek sirovost i primitivnost bile nepoznate strane. Pjesma se doima kao pop odjek prastarog hita Thomas Dolbyija "Europe and the pirate twins" iz 1981. kome je ovakav ritmički spoj new-wavea, electro-popa i rocka puno bolje pristajao. Prosječne pjesme "Sky", "Into the night" i "Single minded" povezuju niz elemenata njihovih najuspješnijih godina, te zvuče samo kao osvježena varijanta standardnog stila 80-ih.

Sve to veoma ubjedljivo funkcionira čak i bez izrazitog hita. Oni koji još uvijek očekuju "Dare!" mogu biti tek mjestimično zadovoljni. Na reference prva dva albuma se niti ne treba osvrtati, njih ovdje gotovo i da nema. Uglavnom, "Credo" je puno bolji od "Hysteria" i "Romantic?", a umjetnički tananiji od "Octopus" (1995) i "Secrets" (2001).

Hitoidno i odmjereno orijentiran album za veliki povratak The Human League. Glazbeno je odrađen sasvim u skladu sa očekivanjima; svaka pjesma se komotno može plasirati kao singl, no cjelokupnom materijalu manjka koncept i jaka tekstualna potka kakvu su redovito prikazivali na svim prethodnim radovima. Nema mistike i artističke sofisticiranosti, a to je ono na što su uvijek obazirali posebnu pažnju. Ali zato su ostvarili prepoznatljivi zvuk kojim nastavljaju svoj tridesetogodišnji 'credo' koji se zasniva na vrhunskoj pop kvaliteti.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 17/03/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Pleine Noirceur

FUCK THE FACTS: Pleine Noirceur (2020)

| 25/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Brezplačno sadje za vas, gospa

MATEJ KRAJNC: Brezplačno sadje za vas, gospa (2020)

| 24/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: 113

MATEJ KRAJNC: 113 (2020)

| 23/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Shadow of Fear

CABARET VOLTAIRE: Shadow of Fear (2020)

| 22/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Koncert (& Alex Bass)

MATEJ KRAJNC: Koncert (& Alex Bass) (2020)

| 21/11/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*