Tri dana pijeska, jeftinog i odličnog piva, finih ljudi, krasne atmosfere i sjajnih i malo manje sjajnih nastupa, je kratki suma sumarum desetog Trenchtown festivala. Nas su nevolje u ekipi natjerale na promjenu plana u zadnjoj minuti, pa smo umjesto petero, na festivalu završili troje: dolje potpisani dvojac plus mikrofonija.com Hadžo. Trojac koji je prebrodio sve (pješčane) prepreke (o tome više kod Hadže), pritom se dobro zabavio i stekao nove kontakte. Kud će čovjek više od jednog festivala? No, krenimo redom.

Trench Palić

Povijest festivala seže u sada već daleku 2002. godinu kada je održan prvi u nizu Trenchtownova. Odnosno, da budemo precizni, iste godine je održano čak tri izdanja festivala sa različitim vrstama muzike i na različitim lokacijama na Paliću, turističkom mjestašcu krasnog jezera odmah pored Subotice. S godinama je Trenchtown rastao, promijenio lokaciju (Etno kamp Palić, sjajna lokacija unutar šume), dodavao dodatne sadržaje (radionice, NVO, kamp, …), a glazbeno doveo masu bendova iz regije, a i šire, kao što su Anima sound system, Mad Professor, Rambo Amadeus, Darkwood Dub, Darko Rundek, Laibach, Disciplin A Kitschme, Marčelo, Edo Maajka, Eyesburn, Orthodox Celts, Sila, Vroom i mnogi drugi. Prošlogodišnji Trench je oborio rekord u posjećenosti festivala, pohvalivši se sa brojkom od 11 000 posjetitelja . Više o našim općim dojmovima oko festivala, na kraju teksta. A sada (spektakl!) više o samom programu ove godine!

Da li je to čovek ili je mašina

Nakon početnih komplikacija oko parkiranja i sređivanja akreditacija, koje su na kraju uspješno riješene, kasnimo na početak prve večeri i stižemo tek na zadnje tri pjesme Stuttgart Online na Maloj bini. Ovaj beogradski duo nas ugodno iznenađuje moćnih zvukom koji ne daje utisak da je samo toliko članova benda na pozornici (što uostalom je i slučaj s većinom rock duo bendova kojih u zadnjih nekoliko godina stvarno ne fali na našim prostorima) i služe kao odličan početak festivala. Nakon njih, selimo se na Veliku binu gdje taman počinju Veliki prezir. Naš prvi susret uživo s ovim srpskim bendom kojeg je frontmen Vladimir Kolarić osnovao još davne 1994. godine je i više nego ugodan - pozitivan i melodičan pop rock (kakav bi pop rock za šire rockerske mase i trebao biti) na način kakav smo navikli od recimo Eve Braun ili mirnijih momenata Jarbola, sa nekom dozom (ne)opipljive pozitivnosti nas skroz očarava, a uživo to zvuči puno žešće nego na albumima - kao što je Hadžo primjetio zadnjim albumom su postali srpski Wilco, ali uživo zvuče kao srpski Dinosaur Jr. A njihov zadnji album "nikadjekraj" (2009) je očarao i našeg Danka. (Hadžo je izjavio i da je ovo njihov najbolji nastup od nekoliko koje je gledao u zadnje vrijeme, a mi nemamo razloga da mu ne vjerujemo). Što se pak ne može reći u potpunosti za ostatak programa te večeri na maloj pozornici. Beogradski Irie FM, mnogočlani (česta brojka bendova na toj pozornici na ovom festivalu) sastav koji svira roots reggae na dub način, kako sami kažu, nam se još i dopadaju, iako nenaviklom uhu na takvu vrstu glazbe to sve počinje zvučati jako slično, no ono što slijedi bi mogli u potpunosti izbjeći. Naime, repanje na matricu nam se jednostavno čini već toliko out, da nas niti Rajahman niti trojac Prti Bee Gee ne uspijevaju pozitivno iznenaditi. Autori kao što su TBF, Edo Maajka ili Marčelo su nas "razmazili" i kvalitetom svojih tekstova u kojima nerijetko ocrtavaju sivu svakodnevicu koja ih okružuje, da bi mogli popušiti tekstove na način američkih repera o autima, pištoljima i ženama. Iako, sudeći po njihovim fanovima, nekima ta priča uopće ne smeta. U to doba su mađarski Irie Maffia (uz Irie Revolution Sound System, koji su zagrijavali raju prije Stuttgart Online, ček treći bend s riječju Irie u imenu skupine) sa svojim miksom reggaea, hip-hopa, rocka i funka, dobrano zagrijali publiku ispred velike pozornice. Sa pjevačicom vrlo dobra glasa, dvojicom repera (kasnije i još jednim), puhačkom sekcijom i "klasičnim" bendom, su bili preduvjet za odličnu feštu, ali nas nekako nisu uspjeli natjerati na ples i oduševljenje. Možda je to bio mađarski jezik (koji naravno dobroj većini publike nije smetao - u Subotici su naime većina stanovništva Mađari), ali činilo nam se ipak da energija koju prenose sa stagea nije ni blizu onome što rade recimo Elvis Jackson ili neki drugi izvođači koje ćemo tek vidjeti drugog dana festivala. Ali zato zadnje zvijezde velike pozornice, novosadski Obojeni program, pogađaju u žicu! Kebra i ekipa djeluju i zvuče uživo odlično, i čak ćemo zaključiti da je ovo najbolji zvuk kojeg smo doživjeli na nekoliko koncerata Obojenog programa koje smo imali prilike pohoditi zadnjih nekoliko godina. Kebra je i dalje u svojoj klasičnoj pozi, bilježnica u jednoj, a mikrofon u drugoj (zašto bilježnica možete pročitati u jednom davnom intervjuu), s time da večeras hoda kao navinut po cijeloj pozornici! "ABCD avioni", "Kad se neko nečem dobrom nada", "Kosmos u tvom srcu" i još masa drugih, zaigralo je našim srcima i tijelima i ostavilo najbolji dojam prvoga dana!

Srce kuca i glava čvrsto na ramenima (iliti: Ko zna, možda ostat ćemo ovde sve do jutra)

Već i na papiru je drugi dan festivala bio favorit, a nakon same večeri, bili smo sigurni da će tako i ostati do kraja festivala. Posjetitelja je bilo osjetno više nego prvi dan (možda čak duplo više) a line-up je sadržavao nekoliko imena zbog kojih smo i potegnuli put Palića. No, krenimo, opet, redom.

Večer su otvorili Memlah na maloj bini. Ovaj zrenjaninski kvartet u sastavu gitara, bas, bubanj i saks, svira instrumentalnu glazbu od jazza, etna do psihodelije i reggea i tu večer su zvučali vrlo dobro i bili su dobar početak nove festivalske večeri. Nakon njih, mostarski Zoster na glavnoj bini, široj raji najpoznatiji kao bosanski reggae (prva pohvala što pjevaju na materinjem, a ne na engleskom jeziku!) s pjesmama kao što su "Ko je jamio" i "Majka Jamajka". To je bio naš prvi susret uživo s tim bendom i ostali smo više nego ugodno iznenađeni zajebantskim tekstovima i dobrom glazbenom podlogom. Hadžo je doduše komentirao da je to samo blijeda kopija njihovog fenomenalnog nastupa na Exitu, ali kako to nismo vidjeli, i ovo je bilo dosta kul. Na maloj bini u to vrijeme već počinju beogradski Autopark, bend koji spaja "gitarsku buku i pop melodiju", kako sami kažu. Čvrsti gitaristički zvuk nakalemljen na sigurnu ritam sekciju sa karakterističnim vokalom Ognjenke Lakićević, zvuči uživo jako kul, puno moćnije nego neki stari albumi koje smo slušali prije par godina. Prošle godine su sami izdali novi album "Sve dalje" i ovaj nastup nas je ponukao da ga čim prije poslušamo jer su nam se nove pjesme kao što su "Radost me uništava" ili "Sve dalje" baš dopale! Na velikoj bini se u to vrijeme spremaju Sunshine, beogradski hip-hop / crossover bend, koji je 90ih bio popularan, da bi se onda nakon raspada našao u novom sastavu. Na pozornici to izgleda ovako: tri MCa koja skaču posvuda i raju dižu na noge samo tako (što recimo sinoćnji Irie Maffia unatoč jednakom broju vokalista nisu mogli), a iza njih klasična rock četvorka, s gitaristom koji ga baš onako krosoverski zna zapržiti ohoho, svirajući gitaru i prateći po bini spomenuti trojac u brzom pretrčavanju. A gužva ispred pozornice i atmosfera među rajom je govorila sve o tome da li Sunshine i dalje imaju svoju nekadašnju popularnost. Svirajući svoje stare hitove kao što su "Iza horizonta", "Kokane" ili "Priđi mi ti", napravili su pravi dernek ispred pozornice i obzirom da im publika nije dala da ode, produžili svoj (festivalski, ne solo!) nastup na preko sat i pol, skoro pa dva! Sve u svemu, pokazali su kako se to radi! Hitamo na malu binu gdje nas konačno očekuje prvi susret uživo s nama jednim od najboljih bendova "Nove srpske scene", ali i šire, uz zvukove "(Starog) metronoma". Naravno, riječ je o bendu Nežni Dalibor. Do sada kao trojac, ali evo imamo posebnu čast vidjeti uživo kako to izgleda s novim članom, odnosno članicom benda Marijom. "Nežna Daliborka", odmah nazvana od naše strane, je tu na klavijaturama da oboji neke od pjesama, ali u svojoj biti, Nežni Dalibor nam isporučuje ono po što smo i došli - nimalo "nežnu" porciju njihovih hitova s albuma "Sredstva i veštine" (2008) ukomponiranu s nekih 8-9 novih stvari s albuma kojeg trenutno snimaju i kojeg naravno jedva čekamo! Inače skroz simpatični momci (i djevojka!) što smo imali prilike kasnije provjeriti su nam rekli da im je jedan od najluđih koncerata bio u Splitu, te da imaju veliku želji svirati što u Hrvatskoj, što u Sloveniji, tako da se nadamo da će uskoro i naša publika imati priliku provjeriti kako to zvuči uživo. A vjerujte, zvuči odlično! I za kraj druge, odlične, večeri - šećer po imenu Darkwood Dub. Stari poznanici Trenchtowna, bend je to kojem smo gledali već toliko puta uživo i koji uvijek oduševi, a ovoga puta je ponudio i još više! Lav, Miki i Bambi su zvučali sjajno (gitarist Bambi je ove večeri odnio titulu člana benda koji se najluđe zabavlja, đipajući u zrak valjda trećinu vremena), potpomognuti već neko vrijeme novim članom benda, čuvenim Vasilom Hadžimanovom koji nekako i nije posebno dolazio do izražaja. Ali mu se vidjelo na faci da i on uživa, i to baš kao i Vuča (kojeg ne znam da li sam vidio ikad da se smiješi na pozornici, toliko koliko se je tu večer, op. Sale). Svirajući što stvari sa zadnjeg albuma "Jedinstvo" (2008) ("Šećer", "Stvarnost", "Robot"), kao i one starije poput primjerice "Trećeg Vavilona", Darkwoodi su u doduše manje vremena nego prethodni Sunshine i sa samo jednom pjesmom na bisu, pokazali zašto su jedan od trenutno trenutnih bendova u regiji. Sve u svemu, drago nam je bilo vidjeti da bend s toliko kilometara iza sebe na pozornici još toliko uživa i, što je još bitnije, zvuči sjajno!

Party čaga igranka

Treći dan je obilježio umor kod naše trojke, potpomognut poluoblačnim vremenom koji na kraju ipak, na zadovoljstvo svih prisutnih, nije rezultirao kišom. Muzički dio zadnjega dana započinje, pa, čudno. Domaći subotički Put kojim se gyere ide nam je zadao koliko debate o tome što to ime znači, toliko i upitnika nad glavama dok je ova starija ekipa počela izvoditi svoj impro stil. A dok je i jedna od pjesnikinja (Milena Bogavac) sa završenog finala Pjesničenja došla na pozornicu freestyle-ati, postalo je to na momente šaljivo, na momente vrlo zanimljivo, a na momente i malo previše za naše umorne slušne organe. Više projekt nego klasičan bend, zasigurno nisu za svačije uši. Subotički kvartet Omladinac 11 su svojom mješavinom različitih stilova popravili čudan okus u ušima, a onda smo već letjeli na početak programa na glavnoj pozornici jer su tamo počinjali talijanski port-royal. Kolektiv je to iz Genove elektronskog post rock izričaja (bez gitara, sve preko kompjutera) s bitnim naglaskom na vizualne projekcije na platnu iza sebe (oni su btw. jedini bend koji je imao neki vizual pozadi). Nama su svojim hipnotičkim tonovima i povezanim projekcijama sjeli kao melem na umornu ranu, tako da smo sjedeći i opuštajući odgledali skoro cijeli vrlo dojmljiv nastup. Naravno, nije to glazba (kao ni svaka druga uostalom) za svakoga, tako da smo kasnijim razmjenjivanjem dojmova ubrzo doznali da je Hadži to dosadnjikavo, ali nama je bilo pet plus. Čak nam se činilo da bi to bio sjajan kraj festivala, za lagano gašenje, ali nismo tada znali da su nam organizatori na velikoj bini za kraj namjenili nešto sasma drugačije. Na malom stageu su nastupali mnogočlani beogradski White City Massive, sa svojom verzijom dub / reggae zvuka. Pjevač dobroga glasa i sjajnog engleskog jezika (uz žensku gošću na nekoliko pjesama), na valovima potkovanih muzičara je bio fini prelaz s port-royala prije slijedećeg benda na glavnoj pozornici: Psihomodo Pop sa svojih 27 godina staža na sceni više nikom nisu nepoznanica i nema se tu šta posebno pisati da se predstavi bend. Nekima su oni stali u osamdesetima, nekima u devedesetima, neki ih prate i danas, a po brojnoj mahom mlađoj publici, očito je da se kult Davora Gopca i njegovih kolega prenosi s generacije na generaciju. Par stvari sa zadnjeg albuma "Jeee! Jeee! Jeee!" (2009) zatim par starijih hitova tipa "Bože čuvaj Psihomodo" i "Frida" i nema se tu šta filozofirati, Psihomodo je i dalje tu da praši! A dodajte tome i uvijek spremnog Gopca za zajebanciju i samo njemu specifičnu elokvenciju, i krug je zatvoren. Kao zanimljivost ovog nastupa za kroničare je to što je Gobac nastup odsjedio zbog noge u gipsu (koju je sjebao dan prije!). To su profesionalci, nema šta. Somborski Line Out su svojim miksom duba, trip hopa i plesne glazbe pokazali da uživo su puno bolji nego na snimkama - karizmatična pjevačica Joxa (koja nas podsjetila malo na "Lira Vega" Zoju, ali to više onako, po energiji i vibri) praćena sedmoricom dobrih glazbenika je (odnosno su) pružili vrlo dobar nastup. Čast da zatvore festivalsku veliku binu je pripala hrvatsko-slovenskom kolektivu Lollobrigida. Neki ih poznaju iz njihovih zajebantskih početaka, a neki tek odnedavno kada su osvojili nagradu za MTV Best Regional Act 2009 u jakoj konkurenciji, ali bilo kako bilo, ovo je miljama daleko od zajebantskog trash početka dvije djevojke na matrici. Ovo je pravi moćan band koji praši electro pop zvuk i koji ima obožavatelja i više nego što bi mogli pretpostaviti! Dodajte tome i ludi dvojac Idu i Petru, nezaobilazne kostime, par znanih hitova tipa "Moj dečko je gay" i "Pillow Boy Baby Girl", uz nekoliko novih pjesama koje su isprobali na publici (od kojih "Sex on TV" zvuči kao novi hit), i dobivate ludi spektakl! Nakon prve pjesme reći publici "Di ste Srbi?" i ne izazvati negativne komentare ne može svatko, i osim valjda Gopca, na Trenchu je to jedino mogla Ida. I je! Komunicirajući i zajebavajući se s publikom između svake pjesme i na još dodatni naćin dizajući atmosferu, doveli su do furioznog završetka gdje su na bis pozvali desetak ljudi iz publike da pleše s njima! Show o kojem će se još pričati i koji je sjajno završio festival za nas. Neki su se još otišli zabaviti na Zaa i Necone na malu pozornicu, ali je nas umor svladao u potpunosti...

Kad se neko nečem dobrom nada

Ukratko opisan, Trenchtown bi se mogao definirati kao simpatičan regionalni festival (koji nema potrebe niti želje prerasti u veliki fest), smješten u krasan prirodni prostor - šumu. Kamp je bio smješten unutar samog ograđenog festivalskog dijela, što je vjerojatno dvosjekli mač - jes da imaš 50 metara do pozornice, ali jes i da nećeš puno spavati dok ti raja partija pred ulazom u tvoj dom. Glazbeni dio festivala se održavao na dvije pozornice, koje su bile smještene poprilično blizu jedna druge, ali je zvuk bio dosta glasan da nadglasa onog drugog, osim naravno u pauzama pjesama, što je dovelo i do nekih zabavnih momenata. Unutar prostora je bilo dovoljno šankova na kojima nikada nije bilo prevelike gužve, pivo (Jelen) vrlo dobro (wow! domaći festival, a pivo nema okus po vodi! nevjerojatno!) i nama vrlo povoljno (1.20 EUR), a bio je tu i restoran koji je nudio razne mesne i delicije "na žlicu", gdje se je znala stvoriti gužvica. Najveća zamjerka ide nedostatku merch štanda - iako nas je Hadžo uvjeravao da se to rijetko na manjim festivalima nalazi, ne vidimo razloga tome - jedan kiosk u kojem bi se prodavale majice, CDovi i ostale stvari bendova koji nastupaju i to je dovoljno. Vjerujem da bendovima ne bi bilo teško ponijeti sa sobom ponešto materijala, a to bi im bila sjajna prilika za prodaju. Ako mogu imati veći festivali, ne razumijemo zašto ne bi mogli i manji - logistički je to još manje zajebancije i manje problema. A da su bile i majice festivala, sigurno bi uboli koju, tako da bacamo ideju u uho organizatorima..

Oko ostalog više nego ilustrativno govori donja fotografija - good job! ;)

špela + sale // 07/05/2010

> vidi sve fotke // see all photos

PS: Opaska fotografa Saleta: festival na kojem se bez ograničenja mogu fotkati bendovi (čitatelji koji možda ne znaju, pravilo je najčešće samo prve tri pjesme ispred pozornice i onda ćaos!) je kao neki prekrasan san - osjećaj da ne trebaš letjeti na drugu pozornicu jer je rečeno da je okupljanje fotografa 15 minuta prije početka benda prema programu (što se često zna pretvoriti u više nego polusatno čekanje na početak, 10 minuta fotografiranja i onda opet probijanje kroz raju na drugu ili treću pozornicu i novo čekanje, i tako unedogled), da ne trebaš žuriti sa slikanjem jer možeš čekati bolje svjetlo ili bend da se opusti, je nešto naprosto fantastično. Sad tek mogu razumijeti fotografe starije generacije kojima je to nekad bilo normalno i koji su ogorčeni današnjim strogim pravilima. Koliko god to pravila bila kriva, ovdje ne kritiziram nikoga, znam da je to praksa, znam da je za to kriva glazbena industrija i management i ne očekujem da će se na domaćim festivalima to ikad promijeniti, ali ne mogu da ne podijelim oduševljenje Trenchtownom. Vjerojatno će to biti jedini festival ovo ljeto gdje je to bilo moguće, i zbog toga sam već sada tužan, ali i presretan jer mi je to bilo omogućeno. Nadam se samo da će tako ostati i ubuduće!