Prije dvijeipol godine i predstavljanju izdavačke kuće Multimedia records predstavili smo i mladu grupu iz Beograda, AUTOPARK. Najveća razlika u odnosu na album Osećanja za poneti, je promjena bubnjara. Iako ne čujna, ipak je značajna jer je u novoj postavi Autoparka, iza bubnjeva sjeo Dejan Utvar, čovjek koji je na sceni od kraja osadesetih, pa je tako lupao u bendovima kao što su Kazna za uši, Del Arno Band, Eyesburn, ali i Partibrejkersima, te neposredno prije Autoparka u nama dragima Lira Vega. To je ona nečujna razlika. I to nije sve.

Čini se da su se Autopark malo smirli, pjesme su više pop, bez distorzija, nestalo je i shoegaze-a, prevladavaju modernije promjene ritmova unutar pjesama po ugledu na noviju britansku scenu, a Oljin glas je taj koji nas vodi kroz putovanje kroz osjećajne textove. Sve dalje je njihova najbolja dosadašnja pjesma i najbolji uvod u cijeli album. Predivan pop s ženskim vokalom. Za singl i video je ipak odabrana Pucketanje prstima, pjesma koju nose klavijature i pomalo liči na stil Killers-a. Kroz pola sata, koliko album traje jedina pjesma koja malo odskače od ostatka materijala je dvominutna instrumentalna surf posveta Tarantinu u pjesmi Tarantino. Za kraj je ostavljena obrada grupe Boye, Gde možemo se sresti, koja je jedna od obrada napravljena s potpunim opravdanjem.

I posljednja razlika u odnosu na prošli album, je da Autopark danas nema izdavača, a to je šteta i za bend i za izdavača.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 26/05/2010