Psihomodo Pop je jedan od rijetkih bendova koji su uspjeli održati više-manje neokaljanu reputaciju od kraja mitskih osamdesetih pa do danas usprkos svim Gopčevim reklamnim i inim eskapadama. Prvi ili među prvima su osmislili tzv. ozbiljno odsviran neozbiljni rock kakav je kasnije na ovim prostorima postao jedini siguran način za probijanje u mainstream.

Nakon raspada rock scene sa istekom devedesetih, kao i svi tadašnji rokeri pali su u drugi plan, bar što se tiče uspjeha plasiranja singlova u eter i kolektivnu podsvijest. Istina, Debakl, Bobby, Lagano Padam, Linoleum boy, Daj mi Pusu i Domovine sin su se vrtili, ali ništa više od obveze radija i ostalih medija prema izdavaču. Zadnja prava nacionalna hitčina prije ovog albuma je bila Mila iz 1997.g. A onda je došla Donna i vratila stvari na svoje mjesto. Pjesma je navodno napisana u osamdestima, a tako i zvuči. Jednostavna melodija, pubertetski tekst, puno uuu-ova, reklo bi se ništa novo kod Psihića, pa zašto je onda tako uspješna? Vjerojatno zbog vakuuma koji nastao kada su se Hladno Pivo uozbiljili, Let 3 prešli u čistu provokaciju, a nove snage poput Justin Johnsona ili Mjesnog Odbora jednostavno nezanimljive i nekarizmatične. Možda je na kraju ipak dobro ispalo što je Gobac glumio u svim tim reklamama. Ono što se prvo uočava prislušanju prvog albuma je prljava produkcija sa naklonom sedamdesetima i klasičnom hard rocku.

Počinje sa zvukom sitra i Supstancama, pomalo nespretnom pjesmicom o posljedicama drogiranja koja dobiva momentum tek u drugoj polovici kada se odvrnu svi instrumenti. Sljedeća Ona ludo pati je klasičan komad ambicioznog preproduciranog (u dobrom smislu) hard rocka tipa Brown sugar sa puno odličnih Kuzminih aranžerskih rješenja. Nakon singlova Donna i Bejbi (koja sadrži ponavljajuću temu Bejbe u mome srcu ti si/al u krevetu mi nisi koja se ponavlja skoro na svakom albumu još tamo od Primabalerine sa Sextasy-ja). Zatim slijede još dva potencijalna singla Bunim se i Zločest k'o pas koji kao da su izašli sa Tko je ubio Mickey Mousea. Furiozan panknerski ritam i infantilno osnovnoškolski tekst te ista takva zamisao što bi pobuna trebala biti. Rijetko koji bend, ne samo domaći može ovako nešto isfurati, a da ne izazove kolutanje očima. Nakon njih je Hajde, meni možda i najbolja pjesma na albumu, prljavi komad pub-rocka na koji bi Wilko Johnson bio ponosan. Najveći promašaj albuma je Kiša, nešto što bi pijanci na licu mjesta izmislili u nekoj lokalnoj birtiji, ali dobro, mora biti balansa dobro-loše, jel. Dvije najbolje pjesme su ostavljene za kraj. Prva Pleši,Pleši sa morbidnim tekstom kakav je znao isporučiti Roky Erickson u svojoj stripovskoj fazi i sa isto takvim pomalo garažnim zvukom i zaključnom prekrasnom solažom, jednom od najboljih, uz onu iz Uspavanke, koju je Brada ikad odsvirao. Posljednja pjesma Bezosjećajna kuja je najambicioznija pjesma koju su Psihići skladali koja graniči čak i sa progresivom. Počinje kao nešto što bi odsvirao Parni valjak da bi se pretvorilo u prekrasnu višestavačnu baladu podstavljenu sa divnom Kuzminom melodijom na klavijaturama sa više vrhunaca i padova, začuđujuće je koliko su toga uspjeli uspješno ugurati u svega tri i pol minute. Svirka na cijelom albumu je uobičajeno odlična, ovaj put bez bezuspješnih pokušaja slijeđenja trenutnih trendova, reklo bi se da su snimili bezvremenski album. Dobra stvar je što Tigran i Šparka još imaju volje i snage držati punkerski ritam, Brada svojom suzdržanošću oduševljava kao i uvijek, jedino je Kuzma ostao malo neiskorišten, jedino gdje je u potpunosti došao do izražaja su Ona ludo pati i Bezosjećajna kuja, ali s obzirom na rezultate ovdje možemo reći manje je više. Gopčevi tekstovi su takvi kakvi jesu, malo seksualnih aluzija, malo simpatične infantilnosti, sve u svemu puno neozbiljnosti, možete ih voliti ili mrziti, ali morate dati priznanje čovjeku što od početka karijere ne odustaje od svog svjetonazora.

Nakon par odličnih albuma koji nisu imali adekvatne singlove koji bi ih progurali (Debakl, Plastic Fantastic) te jednog lošeg i bezidejnog albuma (Jeee jeee jeee), ovo je napokon punokrvni kvalitetni album sa zasad jednim evergreenom, a poslije možda i još, tko zna? Uzimajući u obzir odličnu izvođačku formu pokazanu na nedavno održanom koncertu u Domu Sportova, Psihići se ponovo vraćaju na vrh gdje im je i mjesto.

ocjena albuma [1-10]: 8

tomislav // 22/04/2014