Ispunili su obećanje! Ponovili su nezaboravni koncert iz 1981! Večer kada se sav r'n'r, post-punk, funk, new wave, noise i indie-rock svijet sabio u premalenu dvoranu Pauk. Zagreb je te večeri bio glavni r'n'r centar svijeta. Oni koji to nisu vidjeli mogu doma razbijati mikrovalnu pećnicu od muke i otići služiti jarmu društva. U sklopu festivala Žedno uho br.9, posljednje večeri nastupio je jedan od najvažnijih britanskih rock bandova svih vremena - Gang Of Four. Band koji je iz temelja promjenio strukturu i način razmišljanja tradicionalizma, zabluda i predrasuda o rocku, band koji je agresiju punka sabio u slojevite plesne glazbene obrasce, tekstualnu moć da se mora razmišljati o socijalno-političkim i društvenim problemima s individualne opozicijske strane ugroženih i siromašnih, a da sve pri tome bude spektakularni i neponovljivi performance.

Večer prije nastupio je Shellac u Močvari kojeg nisam gledao jer sam i ja dio ugroženih i siromašnih slojeva društva koji muku muče s krpanjem mizerne plaće u velikoj nacionalnoj firmi. Tog istog dana, 9.V umro je Dražen Vrdoljak, ja sam bio na polufinalu HGF-a u Zaboku gdje je ton majstor Bixi potvrdio svoj uvijek spremni tehnički koeficijent. A Gang Of Four su tražili bas pojačalo GK Gallien-Krueger, vrlo rijetki tehnički alat kojeg ima upravo Bixi. Navodno je jedino pojačalo takve vrste u Hrvatskoj koje zadovoljava kriterij četvoročlane bande. Kako je svijet malen...

Dan prije koncerta primio sam e-mail Gang Of Four koji su pročitali moju najavu koncerta u kojem stoji: 'originalni bubnjar Hugo Bruhman i bas gitarist Dave Allen su se nakratko pridružili našem okupljanju. Oni su nam se ponovno pridružili 2005., ali sve dobre stvari traju kratko. Hugo je zadnji nastup s nama održao na All Tomorrows Parties 2006., a Dave je svirao povremene koncerte do konca 2007'. Uh! Ah? Paralysed?! Outside the trains don't run on time? Why theory? Vidno umorni od puta, Go4 su stigli u Pauk oko 19 h, a već nekolicina najvjernijih ih je čekala ispred dvorane ne vjerovavši da će ipak ovaj znameniti band ponovno nakon 27 godina doći u Zagreb. Jedan od najvjernijih bio je moj kolega po rock i underground pristupu, Cvetan Cvetanov s bugarskog Radio Sofije koji ih je strpljivo čekao od 16,30h. Kaže, nisu bili zainteresirani za nikakav razgovor i odmah su krenuli na tonsku probu. Ja sam sa suprugom stigao oko 20,30h, a pred dvoranom tek 50-tak ljudi, mahom one generacije koje su ih gledale 1981. Između ostalih, tu je bio i Renato Mettesi koji s užitkom priča kako se sjeća iz backstagea da je pjevač Jon King prije izlaska na pozornicu ulio litru wiskija na iskap i kako si je razmišljao 'čovječe, pa kako to budeš izveo taj nastup'. A tada se desila legenda... Ludi pjevač i sjajna plesna sofisticirana glazba s angažiranim tekstovima što je promijenila ne samo ex-Yu novi val, već i mnogobrojne balavce u svijetu poput mene što su tek počeli shvaćati što je to rock, punk i zbog čega u stvari oni postoje. Osamdesete su bile sjajne godine jer je u njima postojao Gang Of Four. Doduše kratko, ali nezaboravno. I onda, kroz razgovor i ugodno druženje s nekim dosta pijanim i polupijanim personama pomalo počinju dolaziti ljudi, ali u dvorani još uvijek traju tonske probe. Goc sa suprugom (HGF, Zabok), te kroz određeni protok vremena uočavam znana lica s estrade, televizije, medija, kritičara, novinara, a i brdo mojih prijatelja koje sam zarazio kroz proteklih 25 godina s Gang Of Four. A između ostalog, tu je bio i Steve Albini koji je saznavši da ovaj legendarni band nastupa odmah dan nakon njegovog koncerta odlučio da ostane u Zagrebu. Vidio sam njegovog bubnjara, ti majke, taj je spržen lik kao da si u njega ulio deherban za špricanje korova, oblizala ga krava i ko' da je spavao u piljevini. Uh, teško tjelesno stanje svijesti i uma, moram priznati...

I onda kad smo krenuli u dvoranu, nakratko razgovarali sa Zdenkom Franjićem koji je imao svoj uobičajeni štand sa cd-ovima i artiklima Slušaj najglasnije (Usput, Babilonci imaju novi album "Odma snimaj!"), taman počinju DEATH DISCO. Imali su polusatni repertoar gdje su izveli odličan žestoki, bijesni i plesni noise-rock/funk, al' da ga seciraš na djeliće, to što su pjevali nije se uopće razumjelo. Nisu krivi oni, nego dvorana koja je sva od betona i činjenica da bilo gdje u koji kut ovog okruglog zdanja staneš, svaki puta čuješ drugačiji zvuk. Tu sam prisustvovao mnogim koncertima i svi su odreda zvučali katastrofalno. Death Disco su tri momka koji kombiniraju tekstove na engleskom i hrvatskom jeziku, imaju bijesni Gang Of Four/noise-punk naboj, pomalo nalikuju na Šarlo Akrobata i sviraju kompaktnu glazbu. Veoma dobar band u glazbenom smislu. Energija, ali manjka im pristup, tekstovi su im prozirni i bezveze, kao da nemaju svoj stav i izgrađeni svjetonazor. Vidio sam Jon Kinga da je nakratko izašao iz backstagea kako bi ih poslušao. U 22.20h izlaze VIVA GLORIO, dvorana je skoro puna i krcata, ja se pitam gdje je naš fotograf Sale jer na monitorima i na ulazu u dvoranu lijepo piše da je moguće samo slikati prve tri pjesme bez blica. Izlaze dotjerani, kao i obično, u odjelima i nastavljaju ovaj veličanstveni uvod u rock epopeju koja nema svojih granica. Otvaraju nastup s "Disapereunija", bolnom i sofisticiranom, perverznom skladbom koja ima naboj opasnog oružja ako se nađe u krivim rukama. Ali, Viva Glorio ne haju zbog toga, oni su otišli 20-30 godina naprijed sa svojim rock svjetonazorom. Slijedi "Kuća" (ili 'javna kuća'), gdje se Bega uživljava u 'sodomu i gomoru, zlo i naopako' i izvodi svoj scenski performance koji se svodi na mahnito kovitlanje rukama po zraku kao da otjeruje zle duhove, a na kraju pjesme fućka kao da mu je sve svejedno zbog svega toga. Malo sutra. Oni koji su po prvi puta gledali njihov nastup ostali su prilično zbunjeni. U "Moj slučaj", dugačkom i sjajnom minimalističkom rock-broju izmjenjuju se dionice odličnih sekvenci Bare na basu i Damira na gitari uz nevjerojatan bubnjarski ritam Kose koji je uvijek iznenađenje za sebe. Bega je poludio, pada ispod lutke Glorio i fila zvukove s n-syntha, onda skoro vrišti 'zao, pokvaren i hladan, kao ljubav, moj slučaj... u zanosu cvili stenje, ždrere se od sitosti'. Pretposljednja je bila "Ona" (nekad se zvala "Sunce na prozorčiću" ili "Kurva"), u kojoj se Bega obavezno pljuska dlanovima po licu, a skladba je sjajan konglomerat indie i hard-rocka. Teško i tromo stanje koje melje sve pred sobom. U međuvremenu, Bega je izveo genijalan vokalni performance u spregi sa svojim n-synthom stvarajući uvod u posljednju "Lassie (vrati se kući kujo)". Rijetko spominjem da je gitarista Damir većinu koncerta leđima okrenut publici, ali to je zato da bi što bolje dobio prijeko potreban frekvencijski duel s gitarskim pojačalom i da dobije onaj pravi zvuk koji mu je potreban. Bara na basu je uvijek besprijekoran, ima 3-4 pedale, ali s njima radi fantaziju od melodija. Oni nisu rockeri u klasičnom smislu riječi kao zabavljači, oni su umjetnici. Urnebesno i hvala Bogu da su sad nekih tisuću, tisuću i pol gledatelja vidjeli genijalan hrvatski rock sastav. Malo čudno da nisu izveli svoje daleko prihvatljivije kompozicije "Mama", "Superbombačudo" ili "Vuk". Tja, pa na koncert nije došao nitko tko sluša narodnjake, možda neki stari fanovi pastirskog rocka što su se odmetnuli u narodnjake. A takvih ima, jer ih osobno poznajem. Nakon nezaboravnog nastupa Viva Glorio (a svaki je nezaboravan) uslijedilo je ono što je čitav rock svijet s ovog teritorija očekivao možda ne kao ja 27 godina, ali svakako je očekivao. Pauza je bila podosta dugačka, trebali su se uskladiti svi ti zvučni parametri, iznesti pojačala od bandova koji su svirali prije njih, a ja sam doslovno ko zatelebani balavac gledao u prvom redu, betoniran za željezni gelender ispred dvoje-troje momaka security službe. I onda se konačno pojavi Sale, naš fotograf terapije i spika o bla, bla, bla... stvarima. A njegove fotke s ovog koncerta će obići svijet. U dvorani počinje biti strahovito velika gužva, a na pozornici Bixijevo bas pojačalo, dvije čaše vina za gitaristu Andy Gilla i bubnjevi Kose iz Viva Glorio (uz izmjenu doboša i činela).

I show počinje, počinje se ostvarivati moj dječački san da konačno vidim Gang Of Four uživo... A onda, naravno izađe Jon King u tamnoplavom sakou zakopčanim do grla i crnim hlačama i počinje ludilo sa "Return the gift". Širi ruke, pleše, uživljen je u kompoziciju kao da je najnoviji svjetski hit. Savršeno dobar je anti-frontmen, nenametljiv, ali strahovito svojeglav i poseban, autentičan. Iz njega pršte bilioni energije u svakom momentu, kao da će svakog trenutka eksplodirati u svojem ludilu. A kad je počela druga funk-rock stvar "Not great men", mene i suprugu Marijetu doslovce su skoro prikovali za metalni gelender. Stvar koja je utjecala na RHCP, Primus, Faith No More... (a jel' se tko sjeća Obojenog Programa s pjesmom "Pomoda" iz 1982?). Jon King je lud, lud, lud frontman. Srce i dušu ostavlja na pozornici. U plavom sakou kojeg otkopčava nakon oznojenih 5 minuta pokazuje svoje tijelo nevjerojatno vitalnog 50-to godišnjaka koje izgleda kao da ima u tom organizmu tek 20 godina. Gitarist Andy Gill je cijeli koncert pravi lider i vođa, u odijelu, gleda pravocrtno u publiku, skoro bez ikakvih pristranih emocija i tu su Gary Newman i cijela današnja gothic industrial generacija pokupili utjecaje ovakvog scenskog imagea. E, onda slijedi uvodna skladba u njihov prvi i svima najdraži album "Entertainment!", pjesma "Ether" s odriješitom bas linijom gdje Andy u pravilnim intervalima isporučuje dovoljnu količinu adrenalina s jednakim, pravocrtnim linijama, koje se nažalost nikad nisu ostvarile. A Jon trči po pozornici na sve četiri kao pas, odlazi od jednog do drugog kraja pozornice i podiže toatlno ludilo u dvorani. Četvrta stvar je bila "Glass" prava punkerijada (naravno s "Entertainment" albuma), a onda je usljedio hit "At home he's like a tourist". Čitava dvorana zna tekst napamet, ali to vidjeti uživo je nešto što izgleda kao da je bilo na no.1 u USA. Nevjerojatno. Nakon ove ultimativno važne skladbe u karijeri Go4, dotaknuli su se albuma "Songs Of The Three" (1982.) i odsvirali odličnu dance-rock "We live as we dreams, alone" gdje se Andyu strgao kabel gitare, ali na svu sreću oni imaju roadije koji su im to u momentu sredili. I počeli su istu skladbu otpočetka, pošteno kako Bog zapovijeda. Razmišljam si sve nije li Fugazi i govor o post-hard coreu i tim angažiranim stvarima u straith-ageu samo jedna napuhna nadrelnost. Furka? Sve su to, djeco moja odavno opisivali Gang Of Four. A jedan underground glazbenik iz publike im je doviknuo - idite u penziju! (on zna svirati daleko puno bolji r'n'r... možeš si misliti šta je dosadni post-rock s ovom energijom). A onda na polovici koncerta je usljedio tremens u obliku "Paralysed", nikad niti jedan živući svjetski band neće imati takvu tišinu na koncertu... 'my ambitions came to nothing, paralysed' koju je pjevao Andy, dok je Jon sjedio po strani, gol do pojasa, sav u znoju i pio vodu da dođe k sebi. Majko mila, taj pjevač Jon je najbolji frontmen kojega sam ikad vidio u životu. Pedeset i neznam koliko godina mu je na plećima, a ponaša se kao da je bijesni punker socijalist koji brine za cijelo društvo u kojem živimo. Već na polovici ovog koncerta ispucao je veliki dio kondicije, ipak on više nije čovjek koji ima 25 godina i ne može skakati cijelu noć, a onda je usljedio legendarni hit "What we all want", Jon se vratio na pozornicu sa tamburinom i pratio cjelu skladbu ritmom dajući si oduška za sljedeću stvar gdje je doslovce popizdio - "I parade myself". Majko mila, kakvi skokovi po pozornici, kakva energija i kakvo ludilo u tom čovjeku. Autentičan prizor najnadrkanije rock glazbe na plesni način. Napraviti 'kolut naprijed' sa tim godinama nije mogao napraviti niti James Brown. Ludilo, ludilo, ludilo što je taj čovjek napravio. A kad je pred kraj koncerta Andy Gill odvrnuo gitaru i počeo uvodnu riječ u "Anthrax" sa svojom znamenitom distorzijom koju je skoro kao na albumu izveo u tančine, te kada su krenuli plesni taktovi, u prvim redovima ponovno stiska i nabijanje po gelenderima. Onda se na pozornicu iznosi mikrovalna pečnica, Jon uzima podulju drvenu toljagu (nije baseball palica) i u ritmovima nabija po njoj kroz skladbu "He'd send in army" sve dok je nije potpuno polupao i na koncu bacio iza sebe. Do kraja su ostale još legendarne "Natural's not in it" i najplesnija "To hell with powerty". Na prvom bisu izvode "I love man in the uniform" i "Damaged goods", a na drugom "Why theory?" (uz Jonovu melodiku) i "I found the essence rare", pale se svjetla, pušta se glazba s razglasa, već su se poskidale činele i doboš sa bubnjarskog seta, ali publika se ne razilazi. Skandira se, traži se još, još, još... I gdje ćeš većeg poštenja, Go4 se vraćaju, zahvaljuju riječima da su svirajući po cijelom svijetu od Japana do Islanda najbolji i najnezaboravniji koncert održali upravo u Zagrebu. Kao posljednju izveli su ponovno "Ether". I kraj. Jon sav u znoju, a ekipa izlazi na samo čelo pozornice, klanja se i zahvaljuje. Tek tada sam uspio prepoznati Mark Henleya, bubnjara Klaxonsa, ali za mladog momka na basu sa rasta pletenica frizurom zaista ne znam tko je. Nema Dave Allena, ali koga nema, bez njega se mora... Sat i pol nezaboravne svirke, genijalnog i energičnog scenskog ludila Jon Kinga i odličnog zvuka. Jedan dobar špijun koji je čitav koncert proveo pored tonskog pulta kaže da njihov tehničar nije dozvolio nikakvu oscilaciju. Aparatom je mjerio buku u decibelima i ona nije smjela preskočiti njihov odavno zacrtani frekvencijski nivo. Bez obzira što su se albuma "Solid Gold" dotaknuli u tek 4 naslova, "Songs Of The Three" u 2, a "Shrinkwrapped" u jednom (s "Hard" i "Mall" nije izvedena niti jedna), ovo je bio nezaboravan i autoritativan koncert u svim pogledima. To je rock and roll onakav kakvim su ga oni stvorili.

horvi // 15/05/2008

> vidi sve fotke // see all photos