Ovim albumom uživo ovaj legendarni sastav koji je obilježio eru new wavea i post punka prestao je postojati. Gotovo da se nigdje nije spomenuo pravi razlog raskida rada, no sasvim je jasno da je osnovni element bila vrlo slaba komercijalna strana koju su oni u svojoj najvažnijoj fazi s prva dva albuma sustavno negirali. Tek poneki novinski članak spomenuo je ovaj album, tako da se dugo vremena nije znalo što se zapravo dogodilo. Nije bilo nikakvog intervjua, nikakve obavijesti, čak niti glasoviti glazbeni magazini koji su ih koncem sedamdesetih dizali u zvijezde nisu primijetili njihov odlazak.

Nakon ovog oproštajnog rada, Andy se bacio na produkcijski rad (između ostalog producirao je debi Red Hot Chilli Peppers), Sarah Lee je nastavila svirati s neuspješnim Frippovim The League Of Gentleman, a kasnije je surađivala kao studijski glazbenik na mnogim albumima (kao primjerice na "Cosmic Thing" The B-52's), Hugo je nedugo potom otišao u Ameriku i radio kao glazbeni promoter, dok se Jon potpuno povukao u neki svoj privatni mirni život.

Album prikazuje deset kapitalnih pjesama na najbolji mogući način, upravo onako kako su to uvijek prezentirali - s puno sirove energije i plesnog funka. Ovdje je uvršten zbir najpoznatijih pjesama sa sva četiri albuma, tako da su svoje mjesto pronašli odlični standardi s "Entertainment!" ("Damaged goods", "At home he's a tourist" i "Not great man"), sa "Solid Gold" ("Paralysed", "Cheeseburger" i "What we all want"), te hitovi sa dva posljednja albuma koji čak u ovoj posljednjoj formaciji uključuju i klavijature. Najdojmljivija energija koju je band ovdje prikazao je frenetično histerična verzija pjesme "Cheeseburger" s nezaobilaznom Jonovom melodikom na početku, bijesnim vokalom koji proždire sve oko sebe, te fantastičnom gitarom koja je ovdje daleko funkcionalnija nego li na samom studijskom snimku.

horvi // 25/11/2003