Do sada najmračniji i najneoptimističniji rad velikana post-punka. Što nam se još može dogoditi? Osim što smo prinuđeni da radimo za male pare gledajući političare, razne lobije i naoko nevidljive kartele kako nam uzimaju i ovo malo zadnje sirotinje koju imamo.

Prošli povratnički "Content" bio je prilično pogrešno shvaćen (i prihvaćen) album zbog vrlo drske, bizarne i sofisticirane, hm (?), art provokacije nadahnute idejom talijanskog ekstravagantnog umjetnika Piera Manzonija koji je 1961. konzervirao vlastiti izmet pod nazivom "Artist's shit". "Content" (sadržaj) se uglavnom smatrao upakiranim sranjem što u jednu ruku odgovara činjenicama - govorio je o sranju kapitalističkog imperija i otuđenom pojedincu u njemu, a ovaj službeno 8. studijski album (pa, ili 9. ako se računa retrospektivni ""Return The Gift", 2005) donekle nastavlja vrlo sličnu priču s turobno mračnim pogledom u budućnost.

Vjerojatno znate da je originalni frontmen Jon King još 2012. napustio postavu, pa se cijela stvar tradicije svela samo na jedinog preostalog 'bandita', gitarista Andy Gilla. Gang Of Four su u onom povijesnom kontekstu karikirano rečeno ostali funkcionirati kao Gang Of One u do sada najokrnjenijem formatu. Bilo je kroz njihovu bogatu prošlost različitih formacija s novim članstvom, primjerice Go3 nakon odlaska basiste Dave Allena 1981. kada je tu ulogu preuzala Sarah Lee iz Frippovog benda The League Of Gentleman (kasnije je svirala u The B-52's), a potom je nakon živog zapisa "At The Palace" (1984) otišao i bubnjar Hugo Burnham pa su praktički bili Go2 s Gillom i Kingom za potrebe vrlo lošeg i neuvjerljivog albuma "Mall" (1991), te znatno dotjeranijeg i sređenijeg "Shrinkwrapped" (1995) koji je ulijevao povjerenje na duge staze.

Danas u posve novoj postavi, obnovljenoj još 2008. s tamnoputim basistom Thomas McNeiceom, te novopridošlim frontmenom John 'Gaoler' Sterryijem i bubnjarom Johnny Finneganom (zamjenio Mark Heaneya iz Klaxons) Gill kao jedini originalni član svjesno preuzima barjak u novom poretku. Zakinut za reski i moćni Kingov vokal, kao i za njegove lirski duhovite humoreske ipak nije dozvolio da se sama infrastruktura glazbe i poetike svede na ono što je bio ubjedljivo najlošiji album "Mall" koji je trebao biti potpisan s nekim drugim imenom, barem kao Gillov solo rad. I sam je nakon dugo, dugo vremena priznao da se taj album uopće nije niti trebao objaviti, te da totalno nagrđuje i ime benda i njegov diskografski opus.
Nastavljajući poznatu fabulu isprepletenu političkim i socijalnim angažmanom, Gill je ovdje ipak ostao nedovoljno koncizan bacajući parole i slogane nalik predizbornim kampanjama koje redovito obećavaju, a praktički malo toga daju. 'Što će se desiti sljedeće' nažalost nije nikakav politički manifest ili društvena kritika, sama potka lirike je vrlo tanana i u opasnosti je da pomete sve one politički inspirativne vrline benda iz prošlosti. Tek poneki zajedljivi i provokativniji stih sa subverzivnim akcentom ne može nauditi vladajućoj eliti ili je barem baciti na koljena, a velike zasluge za to ima i novi ljepuškasti frontmen s nadimkom 'Tamničar' (Gaoler) kome manjka one žestine, prgavosti, scenske otkačenosti i uvjerljivosti Jon Kinga. Iz njegovog vokala izlaze fini manirizmi brit-pop, pa i new-romantics estetike, no unatoč ponekom jačem lirski angažiranom motivu, ne osjeća se da ima stav spreman za prekretnicu obespravljenih i socijalno ugroženih, odnosno daleko je od onih marksističkih uvjerenja benda s početka karijere kakva bi Gang Of Four trebao i dalje održavati.



Ovdje se nalazi daleko veći senzibilniji i emotivni faktor ukorijenjen u tjeskobi straha od budućnosti u ovakvom društvenom modelu s blagim uprizorenjem romantičnije crte kakvu je imao treći album "Songs Of The Free" (1982). No, tada su relacije bile sasvim drugačije - Britanija je izašla iz velike ekonomske krize, rat za Falklandske otoke je okončan što je u neku ruku i sam punk, new-wave i post-punk odvuklo sa žiže trenda. Bend se na ovome albumu daleko više bavi onom nezgrapnijom, sveopćom društvenom klimom komentara koji ne dovode do nikakvih jasnih rješenja bez obzira na moguću djelotvornost rada nečijih moždanih 'klikera' i usmjereniji je u plesne, tromije kompozicije gdje nema niti jedne žestoke kakve su primjerice na "Content" bile "Who am I?" i "You'll never pay for the farm". Ali to i nije ništa osobito loše. Malo početne elektronike i samplova u "Where the nightingale sings" (nightingale = slavuj), bogato razgrađenog gitarskog psycho rada i egzotično-melankoličan Sterryijev vokal najavljuju novu fazu benda koji je izgleda rekao zbogom klasičnom post-punku, a jedan od glavnih hitova "Broken talk" uključuje i gostovanje Alison Mosshart iz The Kills na vokalu dajući slatkast indie-rock štimung s kapitalističkim sloganom nesretnog otkupljivača kupona u prodajnom centru. Znate one ljude koje svakodnevno viđate po Konzumu, Avenue Centrima, u Areni, po svakojakim prodajnim mjestima gdje vas sa maleckog štanda zove neka privlačna hostesa da vam utrapi neki proizvod? (ja sam od takvih uzeo novi mobitel samo jer mi se jako sviđala hostesa, a dobio sam ga za 0 kuna, bila je neka akcija i uopće nemam problema s naplatom računa, treba samo da mjesečno potrošim 25 kn, a ja trošim i manje).



Ona također gostuje i na "England's in my bones", pjesmi koja i previše odvlači u prosječnost s polumelodičnim rap naracijama. "Isle of dogs" je bez ikakvih problema mogla naći svoje mjesto na "Shrinkwrapped" (zvuči poput miksa naslovne pjesme i "I parade myself"), a ako netko pomisli da je ovo neka nova varijanta U2, ništa bitno neće pogriješiti s obzirom da su Bono & co. bili stilski nasljednici GoF. Jedan od najboljih trenutaka albuma dolazi u laganoj i vrlo mračnoj trip-hop temi "The daying rays" prošaranoj pianom s iznenađujućim gostovanjem velike njemačke rock zvijezde Herberta Grönemeyera čiji je vokal vrlo blizak Peter Gabrielu. 'Croonerski' pjeva o mračnim noćima, sjedi u praznom dvorcu i tužaka se jedinom prijatelju - mjesecu. Jako poetično, pomalo i vampirski-gothičarski, u svakom slučaju neočekivano za GoF. Da se bend okreće nekim novim izazovima svjedoči tromi industrial "Obey the ghost" s kritikom prema društvenim medijima i ovisnošću o Facebooku, a konačno prave zube kesi u rasplesanoj "First world citizen" gdje se otkriva cijeli smisao albuma - politička žudnja ka osvajanju pozicije vodećeg lidera u svijetu. Samo taj Sterryijev vokal je totalno neuvjerljiv i patetičan... Još malo klasičnog post-punka u "Stranded" gdje se i Gill uključuje s vokalima, te dvije zadnje u kojima opet imaju goste - Robbie Furzea i Hotei (lagana "Graven image" i nabrušenija "Dead souls") lamentiraju o disidentskoj poziciji individualca u sklopu sistema.



Glazba je stilski vrlo bliska "Shrinkwrapped" i "Content" albumima, doduše puno sporijih tempova, Bowievskim iz berlinske faze s komercijalnim prispodobama na koje Gang Of Four nikada nisu obazirali mnogo pažnje. Gitara, najglavniji element i dalje je ostala vjerna svom reskom zvuku metamorfoza (u nekim trenucima se može pričiniti da Gill svira i synth koliko je originalan i specifičan), funk basovi i ritam su modernizirani, te je taj dio cijele slike usmjeren ka najširem auditoriju. Onome koji voli tapkati nogama na plesni ritam i razmišljati o tome što pjevač pjeva, a da nisu izljevi ljubavnih sladostrašća već općenita društveno-socijalna klima na art-punk način. Evidentno je da više ne forsiraju staru publiku i ne zahtjevaju kontekst socijalizacije, ovo je sasvim novi bend koji doduše ne traži nikakav novi tretman, ali se globalno okreće ka novoj sferi auditorija, onog mladog kojeg sasvim lako mogu pridobiti s Alisson, a donekle i s ljepotanom od frontmena. Preveliko su bendovsko ime da bi se Gill razbacivao s njime u nekim nesuvislim eksperimentima. Napravio je ogromnu reputaciju art/post-punk gitarista i producenta, a jedino što ovome albumu manjka je energija i žučno-cinični otrov koje očito nije htio dati novome frontmenu da mu poput zmije izlazi iz zuba. A trebao je jer još uvijek može i zna, samo nemam pojma iz kojeg razloga to nije napravio kad ionako on neće skakati po pozornici ko' nekad sjajni Jon King koji je znao poluditi u ekstazi i pasti mrtav od umora kao da je za sat i pol otrčao maratonsku utrku.

Ni govora o tome da je ovo loš album. Mirniji je i skuliraniji, daleko finiji i romantičniji od "Content", usmjeren na nove generacije koje će ga proučavati, svaki taj gitaristički ton, odsvirane basove, ritmove i tekstove o jadu čovjeka koji više nije zatvoren u svojoj maloj studentskoj sobičici bez grijanja, ali da budemo na čisto, i toga danas još uvijek ima. Sjedi čovjek, smrzava se, gleda TV, sluša radio i prati internet. Vidi što se zbiva, nije glup. Ime mu je student 21. stoljeća. O tome govori 'Što nam slijedi u nastavku'. Nema limuzina i kuća s bazenima. Paralizirani smo definitivno na preživljavanje. Mrak u dugačkom tunelu.

Vrhunsko umjetničko gothic/post-punk djelo, bez ikakve sumnje. Pjesma po pjesma čak i nisu toliko bitne koliko cijeli koncept. Teško je reći sjajno kad ovdje i nema svjetla, bolje reći mračno i neoptimistično, ali neprestano od A do Ž umjetničko ostvarenje, jedno od ponajboljih u povijesti žanra.

Naslovi: 1.Where the nightingale sings, 2.Broken talk (feat. Alison Mosshart), 3.Isle of dogs, 4.England's in my bones (feat. Alison Mosshart), 5.The dying rays (feat. Herbert Grönemeyer), 6.Obey the ghost, 7.First world citizen, 8.Stranded, 9.Graven image (feat. Robbie Furze), 10.Dead souls (feat. Hotei)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 01/03/2015