Šteta je što četveročlana banda nije službeno uspjela realizirati živi zapis u vrijeme kada je dvaput bila u izvornoj postavi, onoj početnoj epohi do 1981. i onoj drugoj sredinom prve decenije 21. stoljeća (imaju jedan vrlo prljav mono snimak iz publike, ali odličan bootleg LP "Gang Bang Live USA 1980" pakiran u običnoj bijeloj omotnici). Naime ne samo za gro fanova, već i općenite kreativne energije Hugo, Dave, John i Andy su bili četverac koji je potpuno eksplodirao na koncertima, sve ostale zamijene i 'kulturne promijene' su premda korektno obavljene, znatno doprinjele redukciji te furioznosti, a i kreativnom potencijalu danas jedinog originalnog bandita gitariste Andy Gilla. Njihov prvi službeni živi zapis "At The Palace" snimljen je u sam sumrak razlaza 1984. kada su nadebelo zagrezli u trendovski pop/dance-rock/new-romantics bez Dave Allena na basu sa Sarah Lee iz Frippovih The League Of Gentlemen (kasnije svirala u The B-52's), te kada su imali dva iznimno loša spram prva dva izuzetna albuma. "Songs Of The Free" (1982), a posebno "Hard" (1983) pristajali su izvođačima profila Duran Duran, Level 42, Imagination, Fashion, A Flock Of Seagulls, elem mekanim izdancima Roxy Music/Ferry/Bowie sljedbenika u hibridnu instant seansu, a naposljetku, osim dva najveća hita "I love man in uniform" i "Is it love?" koji su im donijeli komercijalnu prođu, malo toga je ostalo za budućnost, odnosno kurentnu sadašnjost u kojoj bend ovakav kakav jeste nakon drugog odlaska hiperaktivnog frontmena John Kinga niti ne pomišlja da na koncertni repertoar uvrsti poneku pjesmu s njih.

I sad se 2016. ponavlja vrlo sličan scenarij iz 1984: GOF doduše nisu onoliki pop kao tada, više su u zvuku trendly indie-rocka prativši takoreći svoju djecu, bolje rečeno Gillove potrčke Foals, Arcade Fire, Franz Ferdinand, Bloc Party, Interpol i slične imitatore koji su štošta skinuli i maznuli od njihovh performansa, te imaju gotovo identičan problem s dva povratnička albuma "Content" (2011) i "What Happens Next" (2015) da većinu materijala s njih zaobilaze u velikom luku na koncertnim set-listama. Albumi su, kao i u većini slučajeva nekoć velikih i značajnih bendova samo opravdanje za turneju i obiranje one glavne žetve. S njih se u principu odsviraju 2-3 pjesme dok ostatak repertoara čine stari i provjereni aduti koji dovoljno govore kako bend nema dostatno prskavo suh barut i municiju friškijeg datuma u što smo se mogli uvjeriti nekoliko puta prilikom nastupa na ovim prostorima u zadnje 2-3 godine. Šteta, "Content" turneju s Kingom nismo vidjeli. Oproštajnu, treba se nadati da će se otakčeni i inteligentni King kad-tad vratiti u bend, barem da nas počasti nekim oldtajmerskim sessionom jer je Zagreb i cijela ex-Yu za ovaj bend položila srce i dušu na oltaru new-wavea, punka, post-punka i gothica. Posebno Idoli i Azra koji su im svašta toga ukrali od ideja.



Istina, novi frontmen John 'Gaoler' Sterry ('Tamničar') sasvim ok 'skida' Kingove vokale (ali ima i puno falševa s odlascima u neuvjerljivo neenergične izlete), ritam sekcija Johnny Finnegan za bubnjevima (zamjenio Mark Heaneya iz Klaxons) i tamnoputi ljepotan Thomas McNiece na basu (a'la Trence Trent D'Arby) vrše solidnu reprodukciju Allena i Burnhama, te im se u tom pogledu zamijena i ne može predbaciti neki poseban prigovor, no činjenica koja stoji jest da njih trojica ne sudjeluju poput svojih originala-prvotimaca u kreaciji tog novog materijala prepuštajući taj osnovni dio kolektivnog bendovskog posla ovremešenom Gillu koji se vodi nekim svojim načelima mirnog starenja na lovorikama post-punk prošlosti kojom je kumovao mnogim važnim tokovima (za nas je najvažniji utjecaj na cjelokupni ex-Yu new-wave), alternativi Nick Cavea and The Bad Seeds , noise-rocku The Jesus Lizard, Steve Albiniju i subžanrovima 80-ih i 90-ih poput funk-rocka RHCP, gothica The Cure, grungea Soundgarden, industriala Nine Inch Nails i brit-popa Radiohead, koji su odreda, zna se s kakvim uspjesima ovjekovječili izuzetno komercijalne karijere na račun nekih vrlo dobrih jednostavnih GOF ideja, a o tome možemo umnogome pričati i što se tiče njihovih suvremenika Joy Division, The Pop Group, Bauhaus ili Killing Joke.

Objavljen samo dan prije zagrebačkog koncerta u Tvornici 10.IX 2016., ovaj dvostruki vinil je gotovo u tančine identičan tom nastupu. Zvuk i svirka su skladno uštelani s ponekim uočljivim oscilacijama poput manjka energije u mlitavoj izvedbi pjesme "Damaged goods" koja im je nekoć bila glavni punk favorit za ovacije i napucan prije svega da funkcionira na zadovoljstvo audiofila s očekivanom set-listom na kojoj legendarni debi "Entertainment!" ima 5, a "Solid Gold" 3 pjesme plus non-album singl "To hell with poverty" bez kojeg je nezamisliv bilo koji njihov koncert. S vrlo dobrog, ali neshvatljivo zapostavljenog "Shrinkwrapped" je uvrštena samo "I parade myself", dok se s poslednja dva povratnička nalaze 4 pjesme od kojih su 3 'Tamničareve', nastale u ovo vrijeme kratkog trogodišnjeg boravka u ekipi što je poprilična ironija da bend ovakvog kova i s ovakvom reputacijom ne može sastaviti više od te 4 nove (ili novije) pjesme za prikaz trenutne kondicije. Pomlađenim karikama snage, energije i elana ne manjka za živu svirku, no kad se raščlani ta posljednja faza, momci i nemaju mnogo šanse da frcaju žustrinom jer ionako nemaju na raspolaganju materijala takve vrste kakav je bio u legendarnim danima. Pa ipak čudno je da barem Gill kao šef bande nije našao svrsishosnim opaliti set-listu tog novog materijala kakav god da jest jer nisu bend poput, recimo Metallice, U2, Guns'n'Roses ili Simple Minds od kojih se na koncertima traže samo najveći hitovi.

Probajte pronaći spomenuti bootleg "Gang Bang Live USA 1980" i shvatiti će te da unatoč lošem snimku energiju iz tih ranih dana niti ova pomlađena banda ne može vratiti. Gill će ostati kao jedan od najoriginalnijih gitarista te ere koju oni s r'n'r putrom na glavi smatraju bezveznom smatrajući da je rock umro baš pojavom punka i artističkih sloboda (ah, to je dugačka tema), ali kreativna snaga na novim radovima mu se daleko više oslanja na ambijente, uvode i fine tehnikalije nego li na sirovu snagu od koje sve više odustaje s obzirom na godine što je i razumljivo. Nekoć je ovo bilo ludilo od benda koji se trudio postati komercijalan na sporedan način kada izraz 'alternativa' nije niti postojao, bili su drugačiji i posebniji upravo u pristupu, a danas kad bi se taj ekspresivniji dio trebao itekako osjetiti nakon svih ovih godina, a i Gillov mračniji pristup prema razmatranju stvarnosti u čemu mu ne treba nikakva ideološka posebnost jer je ionako ima, rezignirano i koncizno se baca u retro obzor na prošlost velikog i značajnog benda koji nema niti jedan pravi novi adut u rukama tapkajući u vlastitom mraku smatrajući da dva zadnja albuma nisu dovoljno jaka za živi zapis. Ne bih se složio s tom konstatcijom Andy Gilla. Ja bih radije poslušao novi materijal uživo, nego li stare pjesme koje znam napamet, čak ih unatraške mogu otpjevati.

Mnogo je kumovao u ovome pristupu i značajan utjecaj na Radiohead koji danas čine što god ih je volja. Gill je očito htio biti nešto poput Jimi Hendrixa, a naknadno se tu priključio i Johnny Greenwood. Svi oni trojica su fenomeni našeg doba, samo se Gill debelo zeznuo kao umjetnik: ne svira svoje trenutno djelo nego best-of pjesmaricu. Album kojeg napraviš treba svirati u cjelosti, bespotrebno je gledati film s kadrovima 'izabranih scena'. Kao što je rekao Cane 'hoću sad i hoću sve'. Kompilacija živih hitova sa samo par novih pjesama ne govore o trenutnoj kreativnosti ovako velikog benda. Manjkaju nove pjesme, čemu su rađene ako se ne sviraju? Sve ove stare fanovi ionako znaju. Greška Andy Gilla, ponovno...da ne zna okrenuti bend na pravu umjetničku stranu, opet će se razići. Džaba trošiti novce i vrijeme na nove materijale ako se samo traži best-of, a ne current lista. Nažalost, GOF kakvi god da jesu fenomenalni u svim pogledima, očito imaju vrlo specifičnog nadarenog umjetnika koji je u stanju doslovce opstruirati čitav posao jednog vrlo vrijednog alternativnog benda na račun best-of pjesmarice ne usudivši se podariti svoje zadnje dijete svijetu očekujući da ga pohvale. Kolebljiv, ali doslovno pronicljiv umjetnik u psihodeličnim solažama za koje je svijestan da više nemaju učinak poput "Paralysed" ili "What we all want" nastavlja dalje svoju igru sa starim fanovima kojima ždere živce na koncetima i novoj publici kojoj se stil benda sviđa na račun koječega. A Gang Of Four nikad nisu bili bend za široki auditorij.

Naslovi: 1.Where the nightingale sings, 2.History's not made by great men, 3.I parade myself, 4.Paralysed, 5.What we all want, 6.Love like anthrax, 7.Do as I say, 8.Stranded, 9.Damaged goods, 10.Isle of dogs, 11.At home he's a tourist, 12.To hell with poverty, 13.Why theory?, 14.I found that essence rare

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/10/2016