16 godina čekanja na pravi povratnički album urodio je sa 'gang-of-two plus two' ostvarenjem. Da li je vrijedilo čekati?

Dugo se odgađao ovaj povratnički album kultnih inovatora post-punk i new-wave epohe. Predugo. Očekivanja su bila uistinu velika još od 2004. kada se legendarna četvorka okupila u originalnoj postavi sa Dave Allenom na basu i Hugo Burnhamom za bubnjevima, ali zajedništvo je trajalo vrlo kratko. Priča kaže da je gitarista Andy Gill sa svojim sinom otišao 2004. na koncert Franz Ferdinanda za koje su mu svi govorili da neopisivo nalikuju na Gang Of Four, te da je nakon odgledane svirke odmah revitalizirao band koji je posljednji puta funkcionirao u originalnoj postavi daleke 1981. Hugo je nakon povratničke turneje napustio postavu koncem 2006., a Dave je svoj posljednji nastup odigrao u proljeće 2008., taman tjedan dana uoči zagrebačkog koncerta u Pauku. Obojica su se vratili svojim starim profesionalnim dužnostima u USA, a niti razdvojenost života na dva kontinenta nije dozvoljavala previše luksuza, vremena i prostora za konstantni tempo rada. Smatralo se da je u tih par godina ponovne aktivnosti uspjelo izniknuti sjeme koje bi urodilo novim albumom, ali nažalost, to se nije desilo. Nakon njihovog odlaska, Jon King (vokal) i Andy Gill pronašli su u Londonu adekvatne zamjene - tamnoputog basistu Thomas McNeicea i bubnjara Mark Heaneya koji je imao solidnu reputaciju producenta, glazbenika i suradnika sa čuvenim Martin Gloverom - Youthom iz Killing Joke, Klaxons, Badly Drawn Boy, Shitdisco, John Squireom (ex-The Stone Roses) i njegovim kratkotrajnim bendovima The Seahorses i The Shining, te sa još nekolicinom manje znanih izvođača. Prvi rezultat nove postave bio je posve neprimjećeni singl "Second life" objavljen 2008. kojeg su neki zajedljivo dočekali 'na nož' prokomentavši 'ako će ovako zvučati povratnički album, onda bi im trebalo zabraniti da ga objave'. Tja, koliko ljudi, toliko ćudi... Naime, ovdje su Gang Of Four samo pokušali ispipati teren ispreplitanjem njihovog prepoznatljivog funk ritma i reske gitare otprilike u rangu hvaljenog "Solid Gold" (1981) s elementima "Shrinkwrapped" (1995), vrlo dobrog albuma koji je sasvim beznadežno potonuo u nihilističkoj inerciji alternativnog rocka 90-ih i danas ga se malo tko uopće prisjeća. Općenito se smatra da je vrhunac njihove karijere bio debi album "Entertainment!" (1979) na kome je band spojio dvije do tada nepremostive prepreke u svojevrsno svetogrđe - bijeli new-wave/punk i crnačke shuffleove sa lirskim političkim otporom, a sve što je slijedilo nakon drugog albuma "Solid Gold" da je bio čisti potop i raspad, kako intelektualno buntovnih ideja, tako i epohalnog glazbenog kapitala koji se nemilice rasijao u funku i koketiranju sa trendovskim dance-rockom, popom, discom i elektronikom. Kako su stvari odmicale, s novom postavom su King i Gill uspjeli zadržati visoki nivo kreativnog adrenalina budno prativši zbivanja oko samog izdavaštva koje se u posljednjih nekoliko godina svelo na mahnito skidanje s interneta i piratstvom svih mogućih vrsta. Sredinom 2010. su obznanili na svojoj web-stranici da svim donatorima koji im financijski priskoče u pomoć zauzvrat poklanjaju bočicu vlastite krvi, te ovisno o visini donacije, pružaju im ekskluzivnu VIP mogućnost vožnje u helikopteru i besplatno praćenje nekih većih koncerata. Ovaj vrlo bizaran 'krvni' potez uzburkao je strasti ne samo konzervativaca, već i vjernih obožavatelja koji ih prate više od tri desetljeća, a još veći šok doživjeti će svaki kupac limitiranog izdanja albuma kada otvori "Content" (sadržaj) zapakiran u limenoj sendvič - kutijici koja sadrži osim bočice krvi, knjižicu sa tekstovima, posebnu knjižicu 'emocija', te knjižicu sa setom satiričnih ilustracija o bliskoj povijesti (i surovoj sadašnjosti) i tajnovitu 'pogrebi-i-pomiriši' knjižicu u kojoj se nalaze mirisi najvitalnijih mjesta gdje čovjek vrši svoje svakodnevne aktivnosti! Ideju za slično pakiranje davno su realizirali Led Zeppelin na albumu "In Through The Out Door" (1979) gdje su se na unutrašnjim koricama izmjenjivale boje sa šest različitih slika, no Andy je izjavio da im je kao inspiracija poslužio ekstravagantni talijanski umjetnik Piero Manzoni koji je 1961. konzervirao vlastiti izmet u limenku pod nazivom "Artist's shit". Nevjerojatno, ali istinito - originalna konzerva je 2007. prodana na aukciji za 124.000 eura, a kopije dosežu cifre između 50 i 70.000 britanskih funti! Činjenica je da su Gang Of Four uvijek bili bend koji se suprotstavljao, čak i u onim 'pop' danima albuma "Songs Of The Free" (1982, UK no.61) i "Hard" (1983) instantnom konzumerizmu i srednjoj struji, te su se jasno bacali u konfrontaciju sa otupjelim svijetom, tako da ovaj potez nikako nije neka tamo 'pučka trivijalnost' i egzibicijski štos popud vjetrova pakiranih u prezervative ili svijećica za rođendansku tortu koje se ne mogu ugasiti. To je u principu, kao što je objasnio sam Gill, poklon svima koji će kupiti album - 'glazbu možete skinuti s interneta, ali mirise i našu krv ne možete. Autentičnost je važna, a naša krv upravo simbolizira autentičnost'. Odvajkada se zna da su oni bili iznimno svjesni kritičari društva i borci protiv socio-političke nepravde (ponekad su cinički bili proglašavani pop-marksistima), te su konstantno ispoljavali definirani svjetonazor, dakako često sofisticiran, ali gotovo nikada u pretencioznom ljevičarskom izdanju poput brojnih političkih marioneta i fićfirić pijuna. Njihov stav se svodi na poetsko rasčlanjivanje političkog programa, nešto vrlo blisko manifestu koji zove na akciju promjene svjesti poput predavanja pred masom čija su osjetila zatupjela pod najezdom svih onih političkih i medijskih laži suvremene civilizacije. S pravom se već tri dekade provlači teza da su uz Dylana jedan od rijetkih rock bandova koji je ukapirao kako svijet i civilizacija funkcioniraju, te se nikada nisu postavljali u nikakvu drugu poziciju osim vječite opozicije i pružanja otpora s kojim su u načelu redovito komunicirali s publikom. I tu sada dolazi do veoma važnog, gotovo ključnog trenutka za razabiranje cijele ove priče oko "Content" albuma... Gotovo sav retro koji je iznikao iz post-punk i new-wave ostavštine s uporištima na Gang Of Four zasadima, a može se reći i općenito skoro sav ovovremeni indie-rock, protežira uglavnom zabavu kao osnovni svjetonazor uz eklektičan zvuk križan sa koječim. Danas malo tko osim angažiranih punkera, hardcoreaša, neo-folkera, ponekih osebujnih kantautora, te nešto manje metalaca i sve manje hip-hopera zalazi u preispitivanje složene strukture suvremenog života s kritičkim aspektom na društvena i socio-politička zbivanja. Premda mnogi vrlo rado koriste nazivnik punk sa kojekakvim prefiksima i sufiksima poput dance, post, rock, art, revival, folk, noise, electro..., malo tko od njih uopće mari za punk etiku, a pogotovo za opozicijsko suprotstavljanje politički i društveno nekorektno nametnutim stihijama života. Sam Gill je kazao u interviewu sa Juraj Šiftarom da svim tim retro bandovima manjkaju ideje, a jedino što su postigli jest zvuk. Kaže da je jednom davno vozeći se u automobilu sa David Yowom, frontmenom The Jesus Lizard prilikom rada na produkciji albuma "Blue" (1998) slušao neki bend koji je potpuno skinuo Gang Of Four. Kada ga je pitao koji je to bend, Yow mu je rekao da je riječ o Shellacu i istog momenta je nazvao Albinija koji je počeo nezadovoljno mrmljati. Eh, da... To je ta esencija koja manjka - stav i ideja. Spomenimo da je prilikom najave ovog albuma i kraćeg interviewa u britanskom magazinu Spin jedan čitatelj ostavio komentar 'zašto se Spin uopće bavi s ovakvim sranjima?', što zorno upućuje da današnji mladi naraštaj apsolutno ne kapira u kakvom svijetu živi. Štoviše, nije im ništa drugo bitno osim interneta i provoda, a tu se kao veoma lijepa teza može podvući citat "Zlatnog papagaja" Električnog orgazma 'neka za nas drugi misle, mi sposobni za to nismo'. Ili još bolji, u kontekstu Gang Of Four, stih pjesme "Natural's not in it" - 'the problem of leisure is what to do for pleasure' (problem dokolice je što raditi za užitak). Stoga uistinu ne treba očekivati da će "Content" prihvatiti gro mlade post-punk i indie-rock populacije jer malo tko od njih ima interes za analize surovog i bahatog društva, političke igre, nametnutoj krizi, recesiji i proučavanju općenito loše klime koja vlada na svim frontovima života. Ljudi se uglavnom samo žele zabavljati, a ne razmišljati i razbijati glavu sa time što to Jon King govori u pjesmama. Već same prve kritike i recenzije albuma upućuju na posve oprečna mišljenja; oni koji ga nisu shvatili dali su polovične ocjene držeći se samo kao pijani plota glazbe, a oni koji su raspoznali što je zakuhao "Content", mahom su se složili da je riječ o ponajboljem Gang Of Four albumu koji se može mjeriti sa revolucionarnim "Entertainment!" i funkiranom sofisticiranošću "Solid Gold". Svijet od 1981. naovamo nije postao ništa bolje mjesto za život, još je u lošijem izdanju, Jon King je stisnuo šaku i odriješito lupio o stol s jasnom porukom - ljudi, probudite se! I dalje se baca nemilice u koštac sa jezgrovitim tekstualnim opservacijama u kojima provlači sve loše karakteristike današnjeg društva upućivanjem poziva na unutarnju promjenu, na shvaćanje problema i svjesno otklanjanje svih nepoželjnih faktora u životu. Kroz 10 pjesama koje se nalaze na zvaničnom, te dodatka sa singlom "Second life" na limitiranom izdanju, Gang Of Four su zajedljivo otrovnim jezikom isprašili nogu u stražnjicu nekim vitalnim problemima društva ispričavši priču o otuđenim ljudima čije su individualne opsesije toliko isprazne da su kao zaraza raspršene po stratosferi. Mediji i kapitalizam, sistem koji je pokazao da u njemu jedino krupna stoka može doći na vrh ljestvice prikazani su kroz sofisticiranu prizmu punu stvarnih slika - pijanci, konformizam, kladionice ("You'll never pay for the farm" koja je inspirirana mržnjom između Šita i Kurda u Iraku), invalid na štakama, hodočasnici, ljudi u shopping centrima, ali i satirično-basnoidnih metafora poput lagane pjesme "A fruitfly in beehive" koja zazvuči romantično, ali otprilike ako se promatra iz aviona. Ona figurativno prikazuje sistem koji besprijekorno funkcionira poput košnice koja se pretvara u veliku zamku za stranca koji se nađe u njoj. Ne držeći se strikno za socio-političku realnost, njihovi tekstovi su u nekoliko navrata prožeti mistikom koja mnogim slušateljima nije omiljena preokupacija; ponekad nižu sličice i skaču sa jedne razine svjesti mjenjajući percepciju čime unose dubinu sadržaja i kreativno bogatstvo ideja s povremeno vrlo neobičnim pogledima na stvarnost. Pravi primjer toga je sjajan uvodnik "She said 'you made thing of me'" sa psihodelično izvrnutim produkcijskim tretmanima koji igrom slučaja prizivaju sjajne dane Primal Scream koketiranja sa techno-rockom i rasplesani funk/post-punk "I party all the time" koje imaju otprilike onu vrstu napetosti kada su se bacali u konfrontacije sa rudimentarno otupjelim svijetom poput klasika "Natural's not in it". Tu negdje vrlo blisku poveznicu nalazimo i u snažnom funk/post-punku "You don't have to be mad" u kojoj se kao glavna teza nameće stih 'you want what you can't explain' gdje King i Gill gotovo napadaju današnju mladost da je neinventivna bez ikakvih sklonosti ka istraživanjima. Odriješito plesna pjesma "Who am I?" nabijena garažnim dance-rockom i umjerenog tempa "I can't forget your lonely face" podsjećaju na vrijeme kada su revolt, ulični prosvjedi i demonstracije bile jedine moguće opcije u doba velike ekonomske krize i nezaposlenosti koncem 70-ih godina. Mada dobar dio materijala, kako lirski, tako i zvučno nadebelo miriše na neke legendarne pjesme poput "Anthrax" (osobito u plemenskim ritmovima), "Natural's not in it", "I love man in uniform", pa i na neprimjećenu "Something 99" ili na bravurozno remek djelo "Showtime, Valentine" (s albuma "Shrinkwrapped"), razina svjesti, kao i definicija stvarnosti nisu i ne mogu biti identične onoj socijalno - revolucionarnoj atmosferi Britanije na prelazu 70-ih u 80-te ili laburističkog odmaka za vrijeme Tony Blaira u 90-im koji je uz sve kontraverze i tzv. socijal-demokratski paravan pod izlikom otpora prema ljevici izvukao državu iz krize i recesije koju su stvorili njegovi konzervativni prethodnici. Ovdje se Gang Of Four nisu zadržali na lošoj lokalnoj (u prvom redu engleskoj) situaciji, već su zakoračili na globalnu razinu današnjeg svijeta preplićući mnoštvo asocijacija na suvremeni život koji se odigrava, praktički po čitavom planetu. Mobing, represija, pritisci i pressing svih mogućih oblika (funk-noiseom nabijena "Do as I say"), frustracija i očaj (elektronski vokodirana laganica "It was never gonna turn out to good") ili pokušaj pojedinca da nešto učini na individualnoj razini (spomenuta "You don't have to be mad"), relevantno prikazuju, doduše u nekim slučajevima metodički, metaforički i sofisticirano, gaženje ljudskog dostojanstva i degeneraciju koja je nastala upijanjem zapadnjačkog načina života. Na svu sreću, Gang Of Four su umjetnici koji imaju taj luksuz da mogu razmišljati o tome i ne bave se trivijalnim i besmisleno izgubljenim temama poput ogromne branše njihovih imitatora. Tekstovi za glavu i razbijanje moždanih vijuga nije prioritet konzumentske publike, pa će mnogi ovaj album doživjeti sporadično, možda se katkad zapitajući 'šta li ovaj bulazni i priča u tim tekstovima?', ali naposljetku tu je i glazba u kojoj je band iznjedrio nekoliko sjajnih kompozicija. Kingov vokal je i dalje konstantan, prepoznatljiv i uvjerljiv jer čovjek zna o čemu pjeva i zašto tako pjeva. Rickenbacker bas koji se nažalost više ne proizvodi, po mnogima je ubjedljivo najbolji instrument ove vrste i Thomas McNeice ga razara tokom čitavog materijala šetajući uglavnom po funku na različite načine. Mada su mnogi skloni tvrditi da niti jedan basista ne može zamjeniti Dave Allena, McNeice se niti ne trudi u ovim novim kompozicijama aludirati na svojeg znamenitog prethodnika. Linije njegove svirke su ritmičke u skladu sa tempovima bubnjara Mark Heaneya i tu nema nekih bitnijih pomaka. Gill kao producent obojio ga je uglavnom u prepoznatljivom koloritu kakav je bio na "Shrinkwrapped" albumu, dakle klasičnom 'tupom', blago metaliziranom izdanju gotovo bez ikakvih razvučenih tonskih intervencija izuzev elektronskog trance drmusanja u "Do as I say". A o Gillovoj gitari moglo bi se pričati danima, no da skratim priču - sve je on ovdje iskoristio pokazavši raskošan spektar tehniciranja od grubo odriješitih shuffleova, nabrušeno neurotičnih rastrganih riffova sa sirovim zvukom, obilja eksperimenata, 'struganja' i neobičnih tretmana, psihodeličnih efekata, noiserskih načela... Ukratko, nema šta nema i oni koji su preskočili ili nedovoljno upili zvuk "Shrinkwrapped" albuma, sigurno će ostati zatečeni sa velikom količinom, uvjetno rečeno, 'friškog' Gillovog gitarističkog zvuka koji se umnogome razlikuje od prva dva legendarna albuma. A što se tiče konstrukcijske strane samih pjesama, one su standardnih rock/ post-punk formata koji se razlikuju po tempovima. Mnogima će se zbog svih onih prohujalih, a i mnoštva još uvijek aktualnih imena na koja su utjecali, činiti da su izgubili 'snagu' i žestinu, no izuzev nekoliko energičnih brojeva sa epohalnog debija, Gang Of Four su uvijek bili privrženi plesnim mid tempovima s odmakom u klasičnu rock-punk/new-wave brzinu. Možda je cijelo ovo brdo informacija, kao i detaljna priprema dizajna, omota, ilustracija i svih popratnih knjižica stvorilo dojam da je u kompletnoj priči glazba najmanje bitan faktor, no kada se strasti stišaju, ipak će zvuk ostati kao trajan dokument konačnog povratka Gang Of Four u vrlo dobroj formi gdje su i samom post-punku udahnuli ponešto svježine. Potpuno je besmisleno očekivati od njih novi "Entertainment!" ili "Solid Gold". Ovo je 21. stoljeće i s pravom su odabrali suvremeni zvuk kakvog, ako ćemo realno, nitko živ ne koristi kao bazičan, premda se s velikim otklonom od prošlosti mora primjetiti da ovakvu glazbu danas više uopće nije teško svirati, te da su Gang Of Four vidno ostarjeli u pogledu elana. To više nije uzbudljiv i energičan zvuk. Oni više nisu na ulicama, nisu revoltirani podstanari i siromašni studenti kao u vrijeme prvog albuma, nemaju problema sa grijanjem preko zime, sada su u foteljama i mogu raditi što ih je volja. "Content" je posve drugačiji album i samo tako mu se može pristupati.

Sada se samo treba nadati da do narednog albuma neće trebati čekati do penzije...

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 31/01/2011