Drugi nastup ovog usviranog zagrebačkog trojca na istom mjestu s odmakom od točno pola godine www.terapija.net/koncert.asp?ID=32322 doimao se nešto žešći zahvaljujući punk/ new-wave energiji uvodne pjesme "Next to you", "Driven to tears", a kasnije i prilikom izvedbi "Synchronicity II", "Message in a bottle", te dakako, "So lonley". Kod njih nema omaške, stvarno su odlično pripremljeni. Od prošlog koncerta kada su imali 10 stvari, sada su ih proširili na 14 dodavši još dva neophodna hita "Don't stand so close to me" i "Every breath you take" u raskošnoj varijanti koju nimalo nije lako za odsvirati ako znate s kakvom se fintom poslužio Andy Summers, ha, pa rekao bih da je ovo prva živa obrada tog velebnog hita iz 1983. koji je poharao vrhove svih svjetskih top lista. Samo za primjer, nadodati ću da smo je mi kao klinci tada pokušavali svirati, ali nije nam išlo. Jedan iskusniji gitarist nam je rekao 'deca, pa jel čujete kaj je tu odsvirano, to moraš svirati sa skroz raširenim prstima, nije vam to "Peter gun" od Henri Mancinija ili Duane Eddyja kak' si vi zamišljate'. A kad nam je pokazao kako treba svirati gitaru, odustali smo jer smo bili balavi punkeri koji su si utuvili u glavu da je rock laganicu nalik na Joy Division sa bolesno-poremećenim tekstom o špijuniranjem ljubavi tako lako prangijati. Misli smo da je to ljubomorna pjesma, čak i pomalo glupa u lirici jer je bila nevjerojatno popularna... Tu su još od novih u repertoar uvrštene prvospomenuta punk ružača "Next to you" koja otvara epohalni debi album "Outlandos d'Amour" najslavnije policije iz 1978., tako da je ta legendarna ploča u ovome Tribute To The Police izdanju zaokružena na 4 stvari (a ne bi manjkalo da tu još s vremenom dodaju i najnabrušeniji punk komad "Peantus"), te su na bisu izveli i prvobitno neuspješan i nezapažen singl "Bring on the night" s drugog, multimilijunskog albuma "Reggatta de Blanc" koju je Sting 7 godina kasnije lukavo izrežirao za vlastiti solo live album istog naslova s probranom jazz ekipom. Naravno, ovi prekaljeni glazbenici nisu jazzeri, nego rockeri kojima nije niti na kraj pameti improvizirati u tom aspektu, dozvole si extended varijacije prilikom "Roxanne" koju su produljili na dobrih 7 minuta održavajući stalni feedback s rasplesanom audijencijom u odličnoj atmosferi koju sam snimao svojom minijaturnom kamerom, malo gore s galerije s obzirom da sam istovremeno bio i DJ uoči i nakon koncerta, a malo među publikom pri čemu mi je pomagala naša terapijska suradnica Ramona. Vjerojatno ste primjetili u najavi da je bio u igri i čuveni DJ Zoran Pezo, no on se nije pojavio, a razlog ne znam. Pretpostavljao sam da će on 'štelat' nekoliko setova, pa će mi to olakšat čitav rad da snimim ovaj koncert, no ispalo je tako kao što vidite, ustvari autentično 'ups & downs', samo mi žao što zadnju pjesmu "Bring on the night" nisam uspio snimiti. A i baterija na kameri je već bila 'pri kraju', osim toga, žalili su mi se ljudi, a i osoblje da gostima oduzimam prostor sa svojim snimanjem, da zbog mene ne vide ili im zauzimam stol, ionako visoki barski, tja, ponekad je suviše znati i biti kompetentan propust nego se nametati busanjem i arogancijom, ok, uglavnom bježim od toga.

1. Next to you:



2. De do do do, de da da da:



3. Driven to tears:



4. King of pain:



5. Don't stand so close to me:



6. Synchronicity II:



7. Every little thing she does is magic:



8. Wrapped around your finger:



9. Roxanne (extended):



10. Walking on the moon:



11. Message in a bottle:



12. So lonely:



13. BIS: Every breath you take:



14. Bring on the night (nije snimljena)

Supstraktan koncert, nema što bi se moglo prigovoriti, odlični vokali, uglavnom Marka Matoševića na bubnjevima koji skidaju mlađahnog Stinga i Summersovu gitaru, sam mi je gitarist, a i povremeni prvi vokalist Igor Kosanović - Iggy kasnije rekao da je to jako teško i zajebano za odsvirati, taman ko' da ideš svirati Roberta Frippa, eh, da to mi nije spomenuo, ali mi je King Crimson prvi pao na pamet s obzirom da je, ako niste znali Summers bio u jednoj od prvih postava Soft Machine, tamo daleke 1968., a kad se bolje razmisli i bolje da tamo nije ostao jer je pokazao daleko komercijalnije afinitete u suadnji sa Stingom, šta ćeš, ima kritičarskih pizdeka koji tvrde da plavokosi ljepotan i još uvijek živući sex simbol nikad nije imao talent, samo zbog zavisti na njegovoj upečatljivoj karizmi i ogromnoj popularnosti, bez ozbira na The Police ili na solo karijeri. Zvali su ih i lažnim punkerima, šminkerima, prevelikim čistuncima za šaržu esencije 'sex'n'drugs'n'r'n'r', okey, preživjeli su tu fazu i razišli se u idealno vrijeme, u drugoj polovici 80-ih ostavivši 5 albuma i najmanje 15-ak hitova koje svi znaju ili su ih bar površno s pola uha čuli. Ovi dečki su inkorporirani u The Police, samo s drugim koncertom, svjetska slava im je, očito garantirana jer sam primijetio da je priložene video zapise s ovog koncerta gledala audijencija iz Latinske Amerike. Kad se naravno, sve malo bolje zahukta i progura.

horvi // 29/11/2023