Pleased to meet you Maja, sinoć si me navela da se ne ustručavam ovako javno ti izjaviti ljubav!

Nemam kamo, ni kako drugačije osim simpatijama u glavu: najugodnije moguće mi  koncertno iznenađenje drugog dijela godine doživio sam sinoć u zagrebačkoj Kinoteci, a priuštila ga je izvrsna Maja Posavec pod pseudonimom POMA načinivši dojmljivo ukusnu salatu koju preporučujem nek' kušaju svi ljubitelji istančanog glazbenog nepca čim im se ukaže prilika. Kroz nešto više od sat i pol najčešće poetskog koncertnog zibanja, svjedočili smo, a pišem u množini sasvim siguran u mišljenje i dojam sinoć prisutnog slušateljstva, glazbenom luksuzu u najljepšem mogućem utjelovljenju, te sam istovremeno i zahvalan i privilegiran sad već postavši kamenčićem u arhitekturi društva ljubitelja pjevane emocije i riječi i vizualno više nego privlačne pjevačice, hajde neka bude - bjegunke od mainstream strukture odavno već bivšeg joj sastava, naravno, Detoura.Tim ne umanjujem autorske i ine kvalitete Borgudanovog banda, nipošto, ne; tek od sinoć dijelim zadovoljstvo dodirnuvši se korica, a potom i sadržaja recentnog albuma Leaving A Lover (2026) kojim nas je rođena Đakovčanka provela temeljito i vrlo osobno, imajući uza se all star band sazdan od glazbenih veličina koje naizust projiciraju iskrenu emociju, vlastiti svirački cjelov, pehar i iskru, a što su bez iznimke potvrđivali tijekom svake odsvirane numere, rijetko si dajući oduška (ipak na predzadnjoj numeri falično se vinuvši u zrak), odnosno igrajući unisono i šampionski, onako kako sviračkoj vrhušci sa kolajnama oko vrata i priliči. Gitarist Ivan Kapec, hrvatski Bill Frisell glavom i bradom, sigurno je ravnao bandom kojem i ne trebaju posebne smjernice, budući je savršeno povezan nitima melodija koje očaravaju, a takve su jer su im aranžmane potpisali i oživotvorili redom dečki kojima se divismo pod svjetlima Kinoteke: uz spomenutog Kapeca, za klavirom je sjedio sjajni Hrvoje Galler, do njega je kontrabasom osvajao Jurica Štelma iza čijih je leđa bubnjevima dovikivao i maestralno slikao briljantni Borko Rupena, dok je na desnoj strani pozornice kraljevskim tonovima saksofona crtao svestrani Mario Bočić.

Da, bio je to koncert za dodirnuti one potisnute osjećaje kojima nas je Maja častila svojim prekrasnim glasom, vrućom dinamikom i svjetlom kojim su nas mazili tonaliteti tog živog instrumenta; večer se prelila u noć dirljivih i divnih osmijeha, ispovijedi i autoričinih glumačkih inkarnacija, dijeljenja sa svijetom svežnja emocija koje mnogi ostavljaju u kutu boli ili pod kamenom duše (ako Boga znate, rekao bi poveći broj nas, ne dirajte ga, neka samo stoji).
Čuli smo i Brelovu Ne Me Quitte Pas, kako je i sama naglasila, Arsenovu, zapravo, a mjesta se našlo i za Detourovu Daleko kojoj je i sama suautorica, dok bajkovite prizore utkane u bilo nedavno objavljenog albuma i prozor u svijet stvarnosti kakvu nosi stigma, udar ili naprosto odjek žezla potrganih odnosa, djeljivih sa parnim naborima u poznatim epizodama ili soundtracima naših života, nalazim u biću i djelu pjevačice rado okrenute i Kate Bush, i Nori Jones, pa čak i mirodijama neprežaljene Cassandre Wilson.

Majo, subotnja noć je bila za pamćenje, siguran sam da bi se ovakvo što moglo i ponoviti.

dario b. // 25/10/2026