Spletom nespretnih okolnosti ove godine je Sting najavljen u RH dvaput u manje od dva mjeseca, što je svakako problem za ovak malu zemlju. Osim toga, prvi od termina bio je u koliziji sa tekmom Hrvatska - Engleska na svjetskom prvenstvu. Ova dva faktora su među ostalim, a ostali su gomila koncerata naguralih u šesti i sedmi mjesec, uzrokovala slabiju prodaju za zagrebački koncert. No, organizatori su doskočili tome i spustili cijene partera s nekih 60 na 21 € te pomaknuli vrijeme početka koncerta kako bi završio do 22, kada je počinjala tekma. Raniji početak i obiteljske obaveze nisu mi dopustili da vidim predgrupu, no na vrijeme sam stigao na Gordona Sumnera, Dominic Millera i Chris Maasa.
Jednostavan stejđ, s baterijom bubnjeva, par pojačala, gitarom i basom, odavao je dostojanstvo, a već pri prvim taktovima Message in the Bottle, u uši mi je ušao najbolji zvuk u Areni ikad, a Stingovo pjevanje me oduševilo. I mnogi mlađi od njega u svojim second ili third comingsima zvuče ko podrapane čarape i nemaju više ni blizu vokal koji su imali. A Sting, zvuči ko mladić u najboljim godinama i da nema poneko odudaranje od originala, čovjek bi pomislio da se radi o nekoj matrici. Mikrofon mu je pričvršćen za glavu pa se ne mora vraćati do stalka, i full je pokretan i ležeran u sviranju legendarnih bas dionica. Dominic Miller svirao je sa the Pretenders, Phil Collinsom, Paul Youngom ili Level 42, a od 1990 je sa Stingom. Oni se kuže, a gitara, iako izgleda otrcano, ispušta predivne i moćne zvukove. Bubnjar Chris Maas pridružio im se 2024, no i on ima dosta kilometara u rukama i nogama, pa ovaj trio zvuči ko najbolji ikad.
Setlista na 3.0 turneji je postojana i izgleda da se ne mijenja. Čini ju oko 50% Police najboljih uspješnjica, a drugu polovicu su Stingove solo najbolje pjesme. Nema tu puno iznenađenja, a zapravo je to ono što takva publika voli. Hitove i samo hitove. I dok su momci malo zabrijali i zaguštali sa You Still Touch me ili Driven to Tears, atmosfera se malo ohladila, a red za pivo i wc se povećao. No, furiozan kraj uz reagga Walking on the Moon koja se prelila u So Lonely, da bi Desert Rose i tribine dočekali na nogama. King of pain i Every breath you take zacementirali su osnovni dio liste, a desetak minuta do 22 sugeriralo je da ćemo čuti i bis. No bome smo ga i izazvali. Već dugo nisam čuo ovakvo gromoglasno dozivanje, a trio nije predugo čekao, jer ipak se trebalo namjestiti pred ekran. Produžena verzija Roxanne i akustična Fragile i svi smo dobili očekivano, a neki i više. Ovo mi je bio prvi susret sa Stingom, ali opasno razmišljam da uskoro bude drugi.
Na izlazu iz dvorane dočekale su nas dobra i loša vijest. Livi je obranio penal, no poništena je obrana, a u drugom pokušaju nije uspio.
Od 43 Bajsa koliko ih je bilo kad sam krenuo prema stanici, dočekalo me 8, a i oni su brzo odlazili. Vozeći se doma iz osvjetljenih kafića pratio sam 1:1, 1:2, 2:2... Taman sam na poluvreme stigao doma. Ostatak na žalost znate, no nama koji smo bili na koncertu, ostaje ipak lijepa uspomena.

pedja // 17/06/2026

> vidi sve fotke // see all photos