Najava prvog pojavljivanja french pop indie velikana iz 90ih u Zagrebu izazvala je dosta komešanja među mojim frendovima i velika većina je rekla da će svakako ići na taj koncert, pa se kroz par mjeseci koliko je najava bila u eteru, dobio dojam da će se i taj koncert rasprodati. Uz to, oni su objavili svoj prvi studijski album nakon 15 godina stanke, pa je i to bio jedan od dobrih teasera. Pogotovo jer album zvuči kao da nije bilo tog vremenskog gapa.

U međuvremenu je i otkriven predizvođač, a to je francuz Emmanuel Maria, koji je ujedno producent, ali i bubnjar za solo radove Laetitie Sadier, a tu nastupa pod aliasom Astrobal. Nedavno je objavio i novi album "L'uomo e la natura", koji mi je baš fino sjeo i njemu sam se veselio skoro više nego glavnom bendu.

Ispalo je da nisam bio u većini, jer pri početku njegovog nastupa, točno u 20 sati, vjerojatno nije bilo ni 100tinjak ljudi u dobro rashlađenoj dvorani. On je sjeo za bubanj, malo provrtio matrice, ponešto nasnimio i krenuo u predstavljanje spomenutog albuma. Nakon par pjesama, predstavio se, rekao da na žalost više nema vinila jer ih je rasprodao na dosadašnjem dijelu turneje i da će odsvirati još poneku pjesmu. Svirao je samo pjesme sa tog novog albuma, a prepoznao sam Miami 2064, L'abeille poupre i zadnju Galassia M81, bilo ih je još dvije tri, a ove su mi zapele za uho i pri preslušavanju albuma. Simpatično to sve zvuči. On naštima sve popratne sadržaje, pusti matricu i onda lupa po bateriji ko lud. 35 minuta je bilo taman da se upoznamo, a malo me podsjetio na frenda Berina Tuzlića, kojeg zamišljam da tako odrađuje gigove na Ultri ili u Dubaiju. Možda bi mogli neki battle jednom organizirati.

U predahu, bačen je pogled na merch, koji je imao pregače, lončiće, posude za led, bojanke za klince, a bilo je tu i šarenih majica, kojima sam skoro podlegao i naravno vinila i cdova. I imali su jedan "tour only" single, koji je na kraju završio na mojoj polici.

Stereolab su odlučili extenzivno tourati i predstavljati novi album i zalomilo se da dođu i do nas. Tvornica se pred njihov nastup ugodno popunila, ali tribine su bile zatvorene, a prostori oko šankova prazni, tako da je bilo skroz ugodno u Tvornici, bez neke gužve i prevelike vrućine. Ne znam koliko su organizatori očekivali ljudi, no hvala im u ime svih stereolab fanova koji su ih jedva dočekali. A takvih sam nekoliko i sreo sinoć.

Što se mene tiče, meni su oduvijek bili tu negdje, al nikad nisu zaigrali u prvoj ligi, no bilo je zgodno vidjeti ih kako funkcioniraju na stejđu. Ne znam u kakvim su odnosima Laetitia i Timothy, al čini mi se da se nisu nijednom pogledali niti komunicirali međusobno. Svaki na svojoj strani stejđa, svaki u svojem filmu. MOžda mi se samo činilo.

Na setlisti im je 8 od 13 pjesama s novog albuma, pa je moguće zaključiti da ga dobro predstave i onima koji ga još nisu čuli ili koji su došli samo zbog starih zasluga. Ostatak diskografije je zastupljen s evtl jednom ili dvije pjesme, a bile su tu najvažnije pjesme u karijeri kao što su Miss Modular, Cybele's Reverie ili Peng!33, koje su strateški bile dobro raspoređene, iako se nije nikako moglo dozvati da su one činile neke hajlajte, barem ne prema reakcijama publike. Publika je na sve pjesme reagirala s jednakim žarom.

Šteta je jedino što se Tvornica polako pretvara u Boogaloo, barem prema zvuku koji je sve lošiji i lošiji. Sinoć sam prošao nekoliko lokacija da se uvjerim u tu tvrdnju, jer se moglo lagano prolaziti, međutim u svim djelovima Tvornice se čula neka potmula tutnjava, koja je kvarila zvuk benda, koji bi trebao biti kristalno čist da bi došlo do izražaja to što nam žele reći. I moram reći da mi je to stvarno pokvarilo doživljaj.

S druge strane, bend se svojski trudio da nam prenese svoj doživljaj i mnoge pjesme su bile mnogo žešće i drugačije nego u studijskim snimkama, što i očekujem od svakog koncerta. Tako je Peng!33 doživjela svoju rokersku stranu, dok je na nekim pjesmama Laetitia koja je cijelo vrijeme svirala gitaru uzela u ruke trombon i dodala malo začina, što su mi svakako bili hajlajti. S druge strane If You Remember I Forgot How to Dream Pt. 1 i Pt. 2, koje su bile odsvirane negdje u sredini koncerta što zbog lošeg zvuka, što zbog ulaska u psihodelične rituale, a činilo se ko da traju nedogled, pa su me skoro natjerale da odem iz Tvornice.

Srećom nisam, jer sam se onda smirio uz odlične izvedbe Miss Modular i Cybele's Reverie na kojima sam pokušao ignorirati to tutnjanje koje nije prestajalo. Ni ova veče nije prošla bez bisa, a Immortal Hands koju na albumu nisam tako zamijetio, a ovdje za kraj u extended verziji mogla bi mi doći i na godišnje liste pjesama.

Kako god bilo, vjerujem da su oni koji su ih čekali 30ak godina, došli na svoje i otišli kući zadovoljni, a da su stara gunđala ko ja, bili u manjini. No, svakako mi je drago da sam vidio Astrobala i to bi volio ponoviti.

pedja // 15/06/2025