Kako sitne duše i mrzovoljni patuljci negiraju značaj prvog punka i njegovog sljedbenika, komfornijeg post-punka, na ovaj krucijalno bitan događaj je došlo malo publike. Boogaloo je bio ugodno popunjen, taman za prijatnu zabavu na kojoj, takoreći svatko pozna svakoga.

Iako nisam bio dio zagrebačkog punk/new-wavea ranih 80-ih kad sam živio u Đurđevcu, upijao sam sve što se dešavalo, najviše me iživciralo kad je čuveni Darko Glavan 1981. ispljuvao album Pekinške Patke "Strah od monotonije" riječima 'ovo je album kojeg treba izbjegavati'. Pokojnik tada pojma nije imao o Joy Division i Ian Curtisu. Danas se vjerojatno kaje u vlastitom grobu što je to napisao. Ne bih preducirao da je zbog toga u paklu, ali sasvim je pogrešno senzorirao, kao mladi hippy dečko s diplomom i 'putrom na glavi' čitav punk odredivši smjernice istomišljenika prog-rock flower-powera u smjeru bolje budućnosti Pink Floyda. Nevermind, ovaj događaj je fantastično odrađen i hvala Bogu, koliko mi se čini, nije bilo nikakvog starog sympho-rock seronje, nego samih punkera koji vole i štuju Pekinšku Patku, jedina dva njihova kultna albuma "Plitka poezija" (1980) i "Strah od monotonije" (1981). U publici se nije moglo vidjeti niti jedno lice iz tadašnjih kurentnih bendova Prljavo Kazalište, Film, Azra, Haustor, Parni Valjak, Boa, Dorian Gray (sve to bjehovaše u korijenu punk bendovi), nego dođoše samo istinski ljubitelji Pekinške Patke, prvenstveno oni što i vole i znaju "Plitku poeziju". Predgrupa su bili EKSODUS, mnogim punk boranijama odvratan bend. Ali deca, kad vidite taj bend uživo isto kao i sestrinski Phantasmagoria, to su ljudi koji su totalno uvjereni u svoje stavove. Potpuno su srcem i dušom u tome što rade i tu nema nikakvog snobizma ili pozerstva. Imaju novog bubnjara s kojime su odradili 2-3 probe, ma nema greške uz Jojin tvrdi bas i gitaru Roberta Jeničeka što totalno skulirano praši kompletne aranžmane, te je u tome vrstan maestro, njihov zvuk i stil su ispeglani oldschool varijacijama otvorenim za štošta ekstenzivno.



Kako sam ih mnogo puta gledao, istrenirani su u tančine, a ovaj puta su napravili cjelovit show s proširenom sekcijom gdje im se u 4 pjesme ("Strah", "Radiation", "Proleter", "Mrak") priključila Iva, prva pjevačica benda kada je, navodno imala samo 4 godine, a to je bilo jako davno. Pokazala je odličan sopran, taman adekvatan, a biti će itekako zanimljivo s obzirom da nakon 40 godina karijere Eksodus konačno objavljuju debi album jer imaju oko 40-ak autorskih pjesama, za svaku godinu po jednu.



Nakon Ive dolazi Predrag Kraljević Kralj iz Termita svirajući gitaru ("I wanna be your dog"), onda otpjevavši i himnu Termita "Vjeran pas", a potom se popevši i na rasklopljive ljestve ("Baš vas briga") što je dodalo izvrstan teatralni dojam. Uostalom, video zapisi prikazuju više od mojeg subjektivizma, a frontmen Tomi se u niti jednom trenutku nije arogantno bahatio, štoviše bio je konceptualni režiser čitavog, vrlo energičnog punk spektakla zahvalivši se Kralju za sudjelovanje u nastupu priznavši da mu je kao klincu bio veliki idol, te tada nije niti mogao zamisliti da će jednog dana s njime dijeliti mjesto na pozornici.







Pekinška Patka s dvije frakcije radi poznatih autorskih prava na ime, ovaj puta nam je došla nakon gotovo 15 godina u formaciji imena Profesor Čonta & Patka sa Zoranom Bulatovićem - Baletom iz prve postave na gitari uz čvrstu ritam sekciju. A Čonta, ti bokca, ima već više od 70 godina, no i dalje ostavlja dojam neukrotivog buntovnika i mladića, interesantno, u istom starom sakou kojeg je nosio na prethodnom koncertu koncem 2011.

Ima i dalje nevjerojatne energije za odskakati poneku pjesmu, u intervalima zna ispričati poneku anegdotu, a zanimljiva bješe da ga je tokom 70-ih strašno živcirao Vlado Kalember i disko muzika, ali je kasnije shvatio da disko ima solidnih referenci, pa je stare stihove 'stop, stop disko' zamjenio sa 'stop, stop folk'. Jest, bolje disko nego narodnjaci…



Uz mišung prvog energičnog punk i drugog, daleko tamnijeg, eksperimentalnijeg, ekspresivnijeg i na žalost onda neshvaćenog, može se reći i avangardnog albuma koji je bio prethodnica ex-Yu dark/ gothic rocka, ova ekipa se furiozno prošetala vlastitom diskografskom ostavštinom koja danas pomalo izgleda nestvarno. Kao i njihova, bendovska, ponovna pojava s tolikim godinama na plećima odraditi dinamičan I eksplozivan nastup. Ma nema šta, ovo je bez obzira na vremešnost i dalje ubjedljivo uvjerljiv punk kakav je i bio koncem 70-ih.













Tko zna, možda je ovo bila i posljednja prilika da ih se vidi jer Čonta odavno živi u Kanadi, a onaj obećani album od prije 15-ak godina nije došao…

horvi // 23/06/2025