Adam Semijalac do prije nekoliko godina nastupao je pod pseudonimom Bebè Na Volè i svirao klasični blues rock. 2020. godine objavljuje album "Tanac za crnega vraga", istraživanje tradicijske glazbe i "narodnog bluesa" Like, sjeverne Dalmacije, Paga i Slavonije, pogotovo Đakovštine. Početkom 2023. s Dunjom Knebl objavljuje album tradicijske glazbe "Moje srce se raskoli". Posljednji album "Ode dite" sadrži deset autorskih pjesama skladanih za dangubicu, bugariju i banjo. U intervjuu za Nacional kaže da mu je namjera bila vidjeti koliko daleko može pomaknuti granice eksperimentiranja s tradicionalnom formom i može li se i dalje izražavati nakon operacije raka štitnjače kada je ostao bez velikog dijela raspona glasa, te može li do neprepoznatljivosti dovesti zvuk tradicionalnih instrumenata. Dakle, rekontekstualizacija, reinterpretacija i dekonstrukcija tradicije. Stvaranje "novog folklora". Instrumente koje koristi opisuje kao "primitivne"- dakle, ograničavajući si i oni i njegov glas koji je izgubio velik dio raspona. Ponekad neka nevjerojatna umjetnička djela nastaju upravo zbog ovakvih nametnutih ograničenja i oskudice, dakle kada je polje mogućnosti jako limitirano. Upravo se ovo desilo s ovim fenomenalnim albumom. "Shvatio sam da se moram potpuno ograničiti. Nema lickanja ni ukrašavanja. Probam jednom, drugi put snimim i to je to. Rima mora biti jednostavna kao i melodija. Sve mora biti na prvu." Dakle, zvuk je minimalistički, prljav, raw, sve je iskreno, autentično, ravno iz srca i guše. " "Ta neka 'uprljanost' koja naročito danas nedostaje u folkloru, a život je prepun iste." "Htio sam uprljati zvuk tambure, približiti ga glasu. Htio sam da i ona zapomaže i zavija. Da tuli i plače. Dati joj onaj ljudski element koji meni osobno jako fali kad je u pitanju naš folk" . Dakle na stranu s ljepuškastim, ulickanim, sterilnim…
Sami tekstovi zvuče kao da su iz naroda i postoje stoljećima, ali su potpuno autorske skladbe s bezvremenskim temama - ratovi, izrabljivanja, patrijarhat, patnja, gubitak… Album je posvećen "našim bakama i djedovima antifašistima". To je zvuk Zagore i Like, narodnog očaja, patnje i bijesa iz krša i zabačenih sela.

Ovo će zvučati kao klišej, ali nevjerojatno je koliko Hrvati, a posebice hrvatske institucije, ne znaju cijeniti ono dobro što imaju - Semijalac je tako ovo remek djelo morao sam izdati, jer izgleda da među diskografskim kućama nije bilo zainteresiranih (??), a još nije ostvario ni status člana Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika. Dakle, toliko je tu nevjerojatnih talenata koji jedva spajaju kraj s krajem, ono što i uspiju napraviti je isključivo plod vlastitog entuzijazma i zalaganja jer institucionalne potpore nema, a i kad pogledamo širu folk scenu, koja je sjajna - Dunja Knebl, Cinkuši, Adam, Kries, Veja - promocija je nikakva, još uvijek sviraju u malim klubovima za probranu publiku (ovo je bilo u Lisinskom, ali u maloj dvorani - dakle, opet malo ljudi) … ipak nadam se da ce se s hajpeom oko Nemečeka a sad i rasprodanog koncerta Semijalca polako početi skupljati neka nova publika koja će cijeniti ove fantastične i originalne reinterpretacije tradicije i eksperimentalni pristup folku.

Dakle u srijedu, u rasprodanoj maloj dvorani Lisinskog, gledali smo Adama u posebnoj pratnji, s novim aranžmanima. Kako Adam zbog operacije još uvijek nije u stanju iznijeti sam cijeli koncert, potpota su mu bile vokalni zbor Fige: Vinka Bedeković, Zrinka Džoić, Tina Mijolović, Ines Stefanovske i Ana-Marija Zubčić. Album "Ode dite" izveden je u cijelosti, a Semijalac se izmjenjivao na dangubici, gitarama, bendžu…
Koncert slijedi redoslijed pjesama na albumu, tako da počinje pjesmom Kajanje, zatim smo čuli živahnu Budalice, nakon koje je Semijalac duhovito prokomentirao "E što smo se veselili, veselili smo se." Ostatak koncerta prošao je uglavnom u proganjajućem, i vrlo vrlo blago jezivom i morbidnom tonu. Tako primjerice kao inspiraciju za pjesmu Dida spominje kako su starce nekad ostavljali da umru u šumi. U Zori smo čuli efektne izmjene živahno - polako. Na Nije moje interpolacije zbora Fige su mi se činile pomalo nespretne, no srećom na ostatku koncerta to nikako nije bio slučaj, primjerice već na sljedećoj stvari, Cile zime, unisono pjevanje je zvučalo fantastično. Nesreću, koja je na albumu jako spora, ubrzali su i uveli upečatljivu polifoniju, pomalo jezive prateće vokale koji nariču kroz cijelu pjesmu. Zadnja pjesma prije bisa bila je naslovna stvar s albuma, Ode dite, uz još jednu zanimljivu narodsku priču kao inspiraciju: čovjek je stavio mrtvo dijete u torbu i ide ga zakopati, a društvo u prolazu ga zove da ide boćati s njima, dijete je ionako mrtvo. Apsolutan highlight koncerta.
Na bisu smo čuli favorita publike, pjesmu Baba Ljuba blues, koja je bila prvi Semijalčev pokušaj spajanja tradicija američkog i hrvatskog juga, te Kad te gledan s albuma Tanec za crnog vraga, koju su prepravili i, opet, uveli polifoniju, s Adamom praktički na pratećim, a Figama na vodećim vokalima. Fascinantan je bio taj kontrast Adamovog minimalističkog pristupa, raw i ograničenog, "prljavog" vokala, s "čistim" i mjestimično raskošnim zvukom zbora. Psihodelični avant-folk-blues u novom ruhu, fantastično!
I za kraj samo da spomenem da je koncert organizirao Emir Fulurija, naš najveći promotor world glazbe i da je ovo samo početak nove suradnje između njega i KD Vatroslav Lisinski. Veselimo se idućim koncertima - dolaze Damir Imamović, Veja…

dora p // 12/05/2024