Kliknete li cursorom miša na onaj omaleni search bar u gornjem desnom uglu ovog džepnog e-zinea o zvuku & slici, i tamo upišete "Andrija", iskočit će vam pregršt rezultata, njih 30. Nekoliko recenzija albuma, i cijela masa koncertnih izvještaja i najava. Iz toga ćete lako, čak i ako niste naročito upoznati s tematikom, moći iščitati da je riječ o bendu koji je na regionalnoj glazbenoj sceni aktivan već duži niz godina. Ipak, u posljednjih im nekoliko ljeta, još od onog vrhunskog giga u klubu Klub. s Vlastom Popić i M.O.R.T.-om, a sve do poslijepodnevnog ukazanja na Zagreb Beer Festu proteklog proljeća, spomena nije bilo. Diskografska i koncertna pauza potrajala je dovoljno dugo da su se već mogla opravdano postavljati pitanja o tome egzistira li bend još uvijek. Na njih mi je odgovor dao Mile iz M.O.R.T.-a kad nam je gostovao u emisiji na radiju onomad, rekao je da planira u okviru djelovanja svog "Juda Recordsa" izvaditi Andriju iz naftalina. Rečeno - učinjeno. Novi album imena "Izvoli voli" je vani, a u tijeku je i turneja što osim ovog giga u Tvornici uključuje Benkovac, Tomislavgrad i Mostar, a navodno slijede i Split, Knin, Široki, Dubrovnik, Ljubljana, Šibenik, Sarajevo i Banja Luka. I to je dobro, to je izvrsno. Blesav bi bio bilo tko tko bi pokušao osporiti Andrijinu iznimnu kreativnu i performativnu kvalitetu, a takvi uvijek nedostaju kad ih nema, a dragi su kad ih ima.
Čudnoređe © Zoe Šarlija
Čudnoređe © Zoe Šarlija
Čudnoređe © Zoe Šarlija
U svojstvu predgrupe nastupilo je Čudnoređe. Nakon što je godinama ime gradio svirajući u svakoj prostoriji i prolazu u gradu i okolici, Bašić u zadnje vrijeme nešto manje koncertira, a više snima, pa je tako u posljednje dvije godine izbacio dva albuma, a šuška se da će ubrzo i treći. S tog smo nadolazećeg čuli stvar ili dvije, s prvog antologijske "Rančić na speedu", "Hvala od srca", "Stevo Čokrlić" i "Ti si u banani", a s drugog sve osim "Karakter stalan", koju nakon što završim pisanje ovog reporta šaljem Međunarodnoj biciklističkoj uniji kao prijedlog za himnu. Svirka je počela dosta rano, tek koju minutu iza 9, pa me nije iznenadila praznjikavost kluba pri dolasku. Pred pozornicom šačica ljudi što s osobljem benda njeguje prijateljske odnose u relativno plesno-pjevnom štimungu, ostatak naroda u malo staloženijem raspoloženju, ali poprilično fokusiran (bez žamora) na sve ono što im je ovaj tragikomični trio imao za prezentirati. Same su poruke ostale ponešto u sjeni zbog po mom ukusu nedovoljno glasnog vokala u odnosu na ostatak instrumentarija, ali ništa neoprostivo. Na povratku kući nakon giga razmišljao sam o tome kako je Čudnoređe došlo do statusa benda kojeg svi poznaju, ali će ga rijetki opsesivno preslušavati i navesti kao jednog od najdražih, pa mu samim time i ne uspije baš napuniti klub. Nekakav konkretan točan odgovor na to pitanje (kao i u slučaju milijarde drugih kvalitetnih izvođača slične sudbine) nije lako dati, ali držim da je logično pretpostaviti kako je njihova žanrovska šarolikost dvosjekli mač. Istovremeno i ono po čemu se ističu i ono što ih "ograničava". I ovaj je koncert bio savršen primjer takvog stanja stvari - jedna pjesma reggae, jedna pop, jedna punk rock, jedna prog, jedna disco, jedna cajka, jedna ska. Ima bendova koji se vole pohvaliti time kako im je upravo eklektičnost pridonijela proboju, ali rijetko koji od njih je zaista do te mjere istinski zabrazdio u tu priču s vječitim poigravanjem i istraživanjem kao Čudnoređe, da se ne lažemo. A ljudi su ipak, htjeli oni to priznati ili ne, u velikoj većini slučajeva uže žanrovski determinirani kad biraju koju će si muziku prebaciti na mobitel da slušaju u tramvaju. I lako je zamisliti scenarij u kojem će onda ovakav bend tu izvući deblji kraj. Jebiga. Kao "utjeha" (za slučaj da je potrebna, iako daleko od toga da je situacija bogzna kako deprimirajuća) ostaje činjenica da je jedan od većih uspjeha kada unatoč stalnom izbjegavanju predvidljivosti i dalje uspiješ kreirati vrlo karakterističan i prepoznatljiv stil što ga se da nanjušiti na kilometar. Na tome iskrene čestitke i zahvale. Desetak pjesama u možda četrdesetak minuta su nam odsvirali, i odradili su to kako spada. Basist Mičo je bio nešto inspiriraniji i razgibaniji nego što je to bio slučaj u zadnje vrijeme, primijećen je čak i jedan okraći bass solo, za što se ne sjećam da je prije bio slučaj. Inače je to bez premca najbolji instrumentalist u bendu a i šire, čovjek koji je dosegao onu razinu kad sve što sviraš zvuči jebeno. Bubnjar, poznat kao Goldi, je prije svega specifičan po tome što ga nikada još za vrijeme svirke nisam vidio da je ni trunku promijenio fokusirano-hipnotizirano-omamljeno-napušeni izraz lica. Ma kakve god okolnosti bile, on iz svog filma ne ispada, i baš ga briga. Dakako, ni njegove sviračke sposobnosti nisu upitne, samo ih demonstrira na malo ziheraškiji način.
Čudnoređe © Zoe Šarlija
Čudnoređe © Zoe Šarlija
Čudnoređe © Zoe Šarlija
Andrija © Zoe Šarlija
Andrija © Zoe Šarlija
Andrija © Zoe Šarlija
Kako to već obično biva s malim pogonom Tvornice, popunilo se kad je došao headliner. Osim rijetkih iznimaka kad im se zalomi da bukiraju one neke rendom strane bendove do kojih nikome nije puno stalo (a pritom definitivno mislim na All Your Sisters i Cellar Doors, večer koja će zauvijek ostati upamćena kao najveći neuspjeh male Tvornice ikad), možete se okladiti da će taj prostor biti načičkan po defaultu. Držim da bi i Čudnoređu, ako treći album odluči promovirati tamo, kao headlineru došlo isto ovoliko (150) ljudi, to je jednostavno uvijek tako. Za bend Andrijinog senzibiliteta i izričaja, bio je ovo idealan prostor i idealna publika, po mom mišljenju. Ljudi koji su došli su mahom bili dobrano upoznati s onime što je bend imao za ponuditi, a čulo se tu naglasaka iz raznih krajeva regije. Andrijina publika možda nije masovna, ali je vrlo vjerna i upućena (kako i priliči kad se radi o bendu statusa koji je više kultan nego slavan), najbolje se to dalo primijetiti po tome kako su svi spremno izvikivali stihove velikog broja pjesama, iako su one često daleko od singalong feelgood poskočica. Dapače. One su opore, tvrde, grube, bezobrazne, nasilne, prljave, distorzirane, psihodelične, nervozne, tragične, dramatične, glasne, žestoke, zastrašujuće, lude, ljute, bijesne i opasne. Istresli su nam u facu preko trideset takvih, bilo je to baš propisno šamaranje. Okosnica njihove glazbe su gitaristički riffovi na razmeđi punka, hardcorea, metala, funka, noisea i hard rocka, od kojih čovjeku ne preostaje drugo nego da demonstrira fizičku reakciju u rasponu od žustrog kimanja glavom, do skakanja i naguravanja. Iako ovog drugog nije nedostajalo, vjerujem da bi toga bilo i više da nismo cijelo vrijeme bili očima prilijepljeni za frontmena, pa nam je to osujećivalo druge radnje. Kakav je to lik. Jedan od onih ljudi za koje je od prvog momenta jasno da su rođeni za pozornicu, karizmatični luđak od dva metra toliko intenzivne pojavnosti da mu se možete istovremeno smijati, diviti, bojati ga se, voljeti ga i mrziti ga. U ovoj varijanti iz 2018. nam se uprizorio s nešto dužom frčkavom kosom i brčićima, u prevelikoj majici "na svoj bend" s rukavima zavrnutim i "osiguranim" kvačicama za veš. Izgledao je kad se sve zbroji kao sin Ajsa Nigrutina i Eugenea iz Gogol Bordella. Ono što vam je jasno tijekom cijelog koncerta, to je da on gine od želje da nam ispriča svoju priču, i da će učiniti sve kako bi nas naveo da ni trenutka ne prestanemo pažljivo ju slušati. Kako ta priča točno ide, to nije uvijek najlakše za razumjeti, iz razloga što su njeni stihovi satkani od često teže prohodnih zidova slika i informacija, ali u tome vjerojatno i jest njena vrijednost - zbog toga ju svatko može protumačiti na neki sebi svojstven način. Pjesme s novog albuma, iako (ako me pamćenje dobro služi) najavljivane kao nešto sasvim drugačije, zadržale su tu istu žilavu dinarsku crtu muzike s kojom se nije za zajebavati. I stvarno nije, Đutko je u nekom trenutku kao iz zajebancije pjevača malo potezao za hlače, ovaj mu se kao nasmiješio, ali ga je i prostrijelio pogledom dovoljno da mu to više nije palo napamet. Ja sam se pak navirivao da vidim što je sve na set listi, ovaj kad je to vidio, odmah je svojim velikim stopalom skočio na nju i osujetio me, sve negdje na ivici između zajebancije i nadrkanosti. Koncert je stvarno bio jako jako dobar, rekao bih da je bend dokazao da su ponovno u punoj formi, skoro da su i premašili očekivanja. Skužilo se da je i njima strašno drago što je em dobar odaziv, em dobra atmosfera, em dobro sve, lica su im se ozarivala. Jedino što bih osobno promijenio na njihovom mjestu, odsvirao bih pokoju pjesmu manje. Znam da su poprilično kratke, i znam da nisu dugo bili na turneji pa im je usfalilo, ali brate mili, pa ne moraju nam ih baš 35 odsvirati. Tim više što je tako lakše primijetiti kako su riffovi ipak ponekad nalik jedan drugome. No, unatoč tome što su svirali dugo, definitivno nam nisu dosadili, što dokazuje činjenica da smo ih zvali na bis, iako nam je objašnjeno kako gitarist umjesto na bis mora na bus. Za Livno, jel'. Kretao mu je ubrzo. Ali ipak su otprašili i taj bis, naravno.
Andrija © Zoe Šarlija
Andrija © Zoe Šarlija
Andrija © Zoe Šarlija
Andrija © Zoe Šarlija
Andrija © Zoe Šarlija
Kako je poslije išla prodaja novih CD-ova za merch štandom, to nisam siguran jer sam lovio noćni tramvaj, ali ne bih se iznenadio da ih se prodalo masu. Jer ovi ljudi koji su tamo došli te večeri su mi većinom izgledali kao da im je bend jebeno dobar, i da ga baš ono vole. A to je baš divno, nije li? Andrija, dobrodošao nazad.
ujak stanley // 13/03/2018