Iza potpuno obeshrabrujućeg naslova nalazi se jedan od najoriginalnijih primjeraka BiH alternativnog rocka koji je dovoljno suvremen da bi u nekim sretnijim okolnostima mogao parirati i razvikanim američkim 'tvrđim' bandovima.

Treći zvanični nosač zvuka livanjski Andrija je po prvi puta u karijeri radio koncentrirano i staloženo bez ikakvih pritisaka i ovisnosti o vremenskoj ograničenosti u studiju, te su ga u prvom izdanju objavili kao free-download pošto nisu dobili nikakav odgovor od diskografskih etiketa kojima su ga nudili. Kažu, objavili su ga za Internet kojem se ne zna vlasnik. U drugoj mogućnosti je da album bude objavljen za Slušaj najglasnije kao opipljivi materijal. S one promotivne strane, Andrija je i dalje zadržao svoj status imena članova pod pseudonimima, a ovdje je pokazao izniman talent za utjelovljenje cijelog niza različitih žanrova od post-punka i noisea do math-rocka i eksperimentalnog zvuka.

O pjesmama Andrije na ovom albumu moglo bi se nadugačko govoriti; dio njih je poznat i veoma dobro koncertno razigran u posljednjih nekoliko godina, tekstualno su maštovito metaforizirane, upečatljivo otpjevane, odsvirane su besprijekorno i ne bije ih uzalud glas da su jedan od tehnički najpotkovanijih bandova BiH. Uostalom, prethodna dva albuma "Zar i ti sine bildaš?" (2007) i "Tri albuma" (2009, oba za Slušaj najglasnije) snimili su takoreći iz prvog 'šusa' za samo pet provedenih dana u studiju. Dankova lirika je posve sofisticirana i inteligentno sročena bez vulgarizacija, a opet je na neki način katkad veoma vulgarna i provokativna zadirujući u mnoštvo tema koje bi ne tako davno bile smatrane tabuima. On svojom lirikom prikazuje vrlo morbidne, neobične, a ponekad posve šašave scene koje su artistički oblikovane s jedne vrlo čudne hardcore prizme i potrebno joj je posvetiti dublje analize da bi se proniknulo u njenu suštinu. Katkad se tu radi o vještim lingvističkim i jezičnim štosevima ('poplava i prolom oblaka, dobro došla bi obloga/ ...mikro-makro, mokro je, plavo-vlažno, stalno je...', "Prolom oblaka"), ponekad o vrlo spetljanim sličicama poput nekakvog omnibusa prepunog košmara ('na tebe, na njega, noge na leđa, slomljeno rebro, ruka i bedro', "Mužijaci" ili 'žvačem i ostaje mijaukanja trag/ tonem, pa izronim van/ pokreti slova plasira težak zadatak... postajem kratak/ ne znam, ne mogu, ja bi da mogu... gledam i vidim samo pravo sve što ne volem/ neka izgore, nije po mome/ ...klizanje zlata, košulja, kravata, labilnih nogu... ne znam, ne mogu, ja bi da mogu', "Slabo"), a u nekoliko navrata to su individualne autorske dosjetke koje u neobičnom smislu aludiraju na onu čuvenu zajebanciju Magnusa & Bunkera kada su sami sebe ubacivali kao sporedne likove u strip "Alan Ford". Sukladan primjer toga su tekstovi "Hit" i "Ko da pala je bomba" u koje su čudim putevima uklopili neobični egocentrizam satirički se obazirući na neke vlastite, znamenite pjesme koje su ranije objavljene ('Nema više "Drlje", ma šalim se, ima/ samo se igram i pišem u mraku/ nema više "Drito u stomak"' ili 'Šta očekuješ od mene? Da rodi se gad? Ma jedan je "Gad" na "Grdnoj rani"').

Međutim, ovo je tek samo neznatni djeličak ovog lirski iznimno dosjetljivog djela u kome Danko doslovce obara svojom brzinom misli i izmjenama asocijacija. Slušati njegove umotvorine je vrlo kompleksan zadatak; on skače s teme na temu, sa slike na sliku i neprestano niže urnebesan tok radnje u kojem slušatelj mora neprestano biti koncentriran. Samo jedan trenutak nepažnje dovoljan je da se izgubi korak s njegovom krajnje neobičnom fabulom i čudnovatim smislom za satiru koja prožima mnogo povratnih relacija između stvarnog i nadrealnog. U tom pogledu je jedan od istinskih rock genijalaca - stihoklepaca ovog ex-yu regiona i apsolutno se u njegovom stilu, načinu izražavanja i neobičnoj duhovitosti ne može pronaći nikakav relevantni utjecaj nekakvog trenda, retra, eklekticizma ili bilo čega sličnog. Originalan je, svoj, zaseban i gotovo izolirani primjerak spram čitave ovozemne underground branše. A ustanoviti da većina njegovih tekstova kola kao interna zajebancija između članova sastava je vrlo blisko istini jer se u pojedinim momentima može osjetiti onaj Kojin moto 'mnogo ljudi ne zna, mnogo ljudi ne sme/ doživeti tu radost moje lepe pesme'. Dankovim tekstovima valja uistinu posvetiti mnogo pažnje i podrobne analize... Boli glava i stvara se osjećaj da Andrija naradije nikada ne bi htio svoje pjesme prezentirati ljudima koji ih ne mogu shvatiti. Ili pak obratno, ljudi koji ih pokušavaju shvatiti uopće ih ne zanimaju. Tu se kao neka čudna podudarnost veže ona The Residents strategija opozicije pop industriji kada su tokom 70-ih prodavali ploče uz prvotno ispunjenu anketu u kojoj je između ostalog jedno od ključnih pitanja bilo - 'da li razumiješ The Residents?'. Ako je odgovor bio potvrdan, trgovac nije smio prodati ploču. Glazba je druga strana ove sjajne medalje koja je napravljena gotovo od prozirnog kristala gdje se podjednako uočavaju obje strane - i tekstualna i zvučna. O tome da su besprijekorni tehničari ne treba više govoriti. Njihov glavni stručnjak za cijeli glazbeni sadržaj je gitarist Boško Jokić koji se sustavno opire bilo kakvim šablonima ograđivajući se od fahova i žanrova pokušavajući oformiti originalan izraz banda. Zahvaljujući dugosežnijem studijskom radu, te produkciji na koju je ovaj puta uloženo daleko više pažnje i vremena, Andrija je na ovom albumu djelomično dosegao nivo one eksplozije i furioznosti kakvu imaju na nastupima uživo. Premda to još uvijek nije idealna slika onog moćnog, opakog, bolesnog i uvrnutog banda, s ovime materijalom se mogu podičiti da su na najboljem putu da ostvare svoj 'tour de force'. Krenimo redom...

Uvodna hitoidna skladba "Ko da pala je bomba", odranije znana kao jedan od koncertnih favorita, ovdje je među najžešćim brojevima koji u stanovitoj mjeri povlači neke insinuacije na stari NWOTBHM i relativno noviji stil utemeljen ostavštinom System Of A Down sa klasičnim brzim tempom, furioznom gitarističkom tutnjavom i vrlo fluidno naglašenim metaliziranim zvukom Duškove bas gitare. Već u ovoj skladbi se vidi da su se postarali upotpuniti zvuk nadosnimljenom gitarom koja im je na prethodno preobimnom "Tri albuma" manjkala. "Mužijaci" je također jedan od potencijalnih hitova koji je adaptiran u neobičnom spoju hard-rock/bluesa i suvremenog alternativnog američkog metala s ponovno ubačenim dionicama druge gitare. Zvuk je masivan i kompaktan, a onda pristiže "Naginjanje" koja iz svojeg laganog početka eruptira u eksploziju riffova s natruhama noise-rocka. Valja spomenuti da je Boško primjenio i dvije kratke jazz-rock intervencije. Još jedan žestoki broj je "Prolom oblaka" gdje Boško tehnicira sa ostavštinom RATM, grungea i noise-rocka na svojoj individualnoj razini, a onda se u "Slabo" prihvaća čudnovatog noise-funka i math-rocka prepunog tehnikalija u kojem ne gubi osnovnu melodičnu nit vodilju. Ovakvih bandova u svijetu posljednjih nekoliko godina se nagomilalo u ogromnim količinama, a mahom su svi otišli u toliku perfekciju da su posve zaboravili na ono osnovno - pjesmu. Tipičan primjer su bandovi Hero Destroyed, All That Remains ili August Burns Red koji su opasno zaglibili u tehnikalijama, brzini i konciznosti, te im ne bi bilo loše da si poslušaju kako je to Andrija uspio zadržati vuka sitog i kozu cijelu. S ovom pjesmom Livanjci bi mogli veoma dobro kotirati na američkoj metalcore/ math-rock sceni. "Hit" je uz tekstualno komičan 'medley' ranijih i sadašnjih pjesama još jedan potencijalni hit s također math-rock perfekcijama, no nekako se čini da je trebala biti uvrštena na samu završnicu albuma jer spominje tekstualni dio pjesme "Kiselina" koja dolazi kasnije. Eksperimentalni pristup nasljeđa post-punka The Birthday Party i škole Steve Albinija osjeti se u "Pao", vrlo mračnoj, najduljoj i najkompleksnijoj pjesmi albuma u kojoj je band dosegao bez ikakve sumnje fokus stvaralaštva koketirajući sa progressive aranžmanom, turobnom atmosferom, psihodelijom i profinjenim izborom gitarskih efekata koji daju veoma duboku dimenziju zvuka. Ovdje se producent vrlo dobro snašao prepoznavši boju početnog gitarskog 'šusa', te pravilno poredavši Boškove solaže, eksperimente, eksplozivne riffove i završnu dionicu a'la Keith Leven (ex-P.I.L.) u vrlo dobro korespondirane frekvencije. Neke je istaknuo u prvi plan, a neke posložio u pozadinu tako da je Andrija konačno dobio prostornost zvuka koja mu je manjkala na prethodnom albumu. Eh, da je ovako produciran "Tri albuma", bio bi pravi pogodak... Inače, sama fabula je ozbiljna depresivna elegija o majci koja stoji nad svježe iskopanim grobom svojeg sina uz gorde zvukove himne i počasni pluton, te je kao glazbena, produkcijska i lirska cjelina najumjetničkiji domet banda u karijeri. Naredna "Sve nose" je još jedna iz opusa ranije znanih pjesama, a svojim umjerenijim tempom, sitnim funk tehniciranjem i naglom eksplozijom u math-rock koji je glavni nositelj drugog dijela kompozicije, pokazuje savršeno izbalansirane odnose gitare, basa i Miranovog ritma. Relativno jednostavnija "Pustite životinju" gdje se mogu osjetiti reference post-punka ranih Gang Of Four solomonski je aranžirana s jednom kraćom bas funk dionicom na samoj sredini pjesme s kojom je razbijena predvidljiva struktura, te je završni dio odsviran gotovo u punk maniru. U kategoriju žestica spada "Zakon" s očitim referencama RATM i Nomeansno gdje se može tehnicirati do mile volje, a osim urnebesnog prstoidnog brzanca gitare i basa s math-rock/jazz sintagmama, ovo je u principu najjednostavnija skladba kakva se uobičava stavljati na b-stranu singla. Onda slijedi interna zajebancija "Uspori vrijeme u najbolje vrijeme" koja iznosi svega 25 sekundi, a mora se priznati da se očekivalo nešto više u produkcijskom pogledu kada su je, možda prvi puta, izveli na T-Mobile InMusic Festivalu 22.VI 2010. na Tuborg Green pozornici gdje su bili predgrupom Rise Against i Pendulum. Tu se mogao ubaciti poneki fingerpicking štos, a možda i sample, ovako je prazna i nedorečena grindcore eksperimentalizacija. Otklon od ostatka materijala satkan je u tromom sludge-metalu "Kiselina" koji ima samo tri stiha - 'kiselina na kiselinu/ klin se klinom izbija/ pa vrije, pa vrije, pa vrije' gdje su se obilato pozabavili minimalizmom, vokalnim dosjetkama i krikovima, a Danko se po prvi puta u karijeri okušava kao grčeviti death-metal pjevač. Cijeli zvuk je masivan, odfrljen u niske nu-metal registre i pokazuje da band ima štogoderice za pokazati i na tom teritoriju. Ekološka "Vatromet" u trajanju od samo jedne minute je nova majstorija na području čudnovato sročenog funk/ noise/ math-rocka uz apokaliptičan tekst koji govori o smaku svijeta - 'zabili se u noć oblaci/ svi smo mrve ispod/ popilo nam sunce vodu/ pobila nas suša/ puše nas i nosi, probija/ gori obala i sječe zemlji ruke/ ...ne daj se Zemljo plastici i vatri/ ostat će ribe žive, ljudi žive...'. Dojam koji ostavlja pjesma zbog minimalističkih gitarskih repeticija je kao da barem traje dvaput dulje, no tu je zato dvominutna "Pločice" koja doslovce razara u svojem eksperimentalnom gitarskom minimalizmu i industrial hrapavo podešenom basu. Posljednja "Oror" stavljena je da zaokruži ovaj biserni niz kao konac koji djelo krasi i u njoj se nalaze mnoge zamke za slušatelja. Tekst je potpuno sofisticiran, nedokučivo metaforiziran, višesmislen i zaista može aludirati na svašta. Meni djeluje kao nekakvo pokajničko iskupljenje u čistilištu gdje Danko očajničkim krikovima pita Gospodina Boga 'šta trebam radit?'. A glazba je ekperimentalni splet noise-rocka, funka i indie/ math-rocka u kompleksnom aranžmanu gdje je završnica izvedena u neobičnom industrial/nu-metal stilu. Fluidno se giba s nivoa na nivo, ima svoj tok i plovi iznimo maštovitim gitarskim opservacijama.

Uz ovoliko opsežnu recenziju stvara se dojam da album traje barem sat vremena, ali ne. Taman je u 'šnaps maču' od 33 minute, ali je toliko zahtjevan i kompleksan za slušatelja kojem je dat na raspolaganje da ga analizira po vlastitim željama do besvijesti. Od uvodnih hitoidnih žestica, struktura mu se naglo pretvara u vraški zapetljane glazbeno-lirske opservacije koje su za prvo slušanje veoma teško domaće štivo poput intelektualne socijološke disertacije u kojoj autor provlači zbilju i nadrealno, satiru i tragediju, kritiku društva i civilizacije, estetiku suprotstavlja neredu, a opoziciju hegemoniji, te pri tome unosi i samoga sebe, svoj rad, svoje postojanje i iskonsku istinu o tome što jest i kakav je. Zaboravimo li na prethodna dva albuma koji su u principu bili kompilacije i predstavljanje starog materijala samo s namjerom da se konačno i zvanično dokumentiraju njihovi rani radovi, ovo je pun pogodak u kreativnom i konceptualnom pogledu od A do Ž bez obzira na njegov posve šašav i bezličan naziv. Još samo da su produkcijski pojačali 'šus i druk', dobio bi se onaj specifično prepoznatljiv Andrija uživo.

Ovo je alternativa u svim pravcima. Originalno, duhovito, žestoko, melodično, eksperimentalno, inovantno, kreativno... Na ovim prostorima nema benda kao što je Andrija. Raritet.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 29/11/2010