Prije deset godina nakon koncerta u Rockhalu (Esch-sur-Alzette), konstatirao sam kako me Steven Wilson podsjetio da volim mahati glavom na beskonačne prog solaže. Trebalo je proći deset godina da to mahanje ponovim na koncertu njegovog kompića Mikaela Akerfeldta. Stevena Wilsona ovdje ne spominjem slučajno. Osim druženja i produciranja albuma Opeth, producirao je i album njihovim sunarodnjacima i večerašnjoj predgrupi Paatos. Skoro bih rekao, sve su to u Tvornici večeras Wilsonova djeca.

Rana satnica, blagodat za nas starkelje i radne ljude, ponukala me da se pojavim već oko 19 sati na vratima tvornice. Iznenadio me red za ulaz, koji se protegnuo daleko u Grabovčevu. To fakat nije tako čest prizor odmah kod otvaranja vratiju. Pomisao da je toliko ljudi zainteresirano za predgrupu brzo sam zamijenio spoznajom da se ipak radi o vjernoj publici koja želi zauzeti prve redove pred stejdžom u iščekivanju Opeth. Kaj toga još ima?

Da većinom čekaju Opeth, pokazao je to i relativan mir, kojim je četvrt ispunjena Tvornica dočekala izlazak Paatos na pozornicu. Ovi šveđani sviraju pitomiju verziju progresivnog rocka s malo utjecaja metala, pa možda nisu toliko zanimljivi ljubiteljima žeščeg zvuka pred njima. No do kraja nastupa, uspjeli su zainteresirati tad već skoro dupkom punu dvoranu. Kako im je glazba vrlo filmična, počeli su skoro kusturičevski s istočnjačkim melosom koji je brzo prešao u sinkopirani jazzy ritam uz dašak elektronike. Bubnjar i basist baš rasturaju svoje instrumente i pumpaju energiju. U stvarima su Paatos više inspirirani trip-hopom i engleskim psihodeličnim folkom (puno više nego Opeth) vrteći ih u prog kobasice. Nešto kao Fairport Convention Ili Aphrodite's child s produkcijom Portishead i minutažom Yes. U mračnim energičnim stvarima najsličniji su nizozemskim The Gathering. Petronella je impresivna vokalistica, koja povremeno zazvuči kao Bjork, pa zamrači kao Hope Sandoval. Udari u gong, ručni timpan, a u jednoj življoj stvari pjeva i kroz megafon. Mračan zvuk, bio je još više podebljan produkcijom u Tvornici i nabrijanim basevima, što često nije davalo prostora drugim instrumentima i vokalu. Šteta što im se kod izvođenja mračne Beyond the forest (koju je izvrsno ispleo basist), nije pridružio i Mikael Ackerfeldt, inače gost na studijskoj verziji pjesme. Bila je to jedinstvena prilika za krasan duet, no vjerojatno Mikael svojim pojavljivanjem nije htio zasjeniti trenutak Paatosa (pun intended). Najbolje mi je legla predzadnja stvar, Gone, koja počinje pumpajućim basom i "ledenim" vokalom te se diže prema dugoj ritmički ispresijecanoj solaži na kraju. Opravdali su potpuno onaj prog u svojoj svirci. Završavaju s energičnom Last ones of our kind, taman da malo razmašemo glave i razgibamo vratove za zvijezde večeri.

Razlog zbog kojeg sam Opeth propustio prije tri godine, kad su prvi puta bili i također rasprodali Tvornicu, bio je u mojoj novoj postcovid zanimaciji - impulzivnom prodavanju kupljenih karata netom prije koncerta i neodlasku na isti. Dobro, ponekad ni ne prodam kartu. Samo ne odem. Svi s vremenom skrenemo, a ja odlučio malo više.
No vratimo se u sadašnjost u kojoj sam konačno odgledao i odslušao Opeth u Tvornici. Priuštio si dva sata uživanja u glazbeničkom tehniciranju matematički preciznim žanrovima savršeno ispresijecanom blast beatovima, distorzijama i growlanjem.

U pripremi za koncert, nedavno me iznenadilo što sam na Terapiji našao samo jedan članak o Opeth. Horvijeva recenzija albuma Heritage, onog kojim su u potpunosti "napustili svoje death metal korijene" i činilo se zamijenili svoje žestoko nasljeđe čistim progresivnim rockom. Kako je Horvi napisao "s vremenom su prerasli u veliki bend koji danas čak nema niti zvučne podudarnosti s metalom". Zadnjih 16 godina činilo se da starih Opeth više nema. I onda, gotovo simoblički, ovogodišnji vrhunski konceptualni album, koji promoviraju na ovoj turneji, "The Last Will and Testament", vratio je i growl i death metal i stari Opeth.

Koncept albuma podsjeća na seriju "Succession" u viktorijanskom okruženju, a tako je uređena i pozornica na koju Opeth izlaze točno u najavljenih 20:45. Uz vrhunsku vizualno-audio produkciju čini se kao da gledam i slušam film. Uz jedno veliko, po pozornici su razmještena i četiri manja platna, što omogućuje da svako platno vrti svoju projekciju ili slažu dijelove veće slike. Za čas se nalazimo u starom viktorijanskom dvorcu, gdje se odvija "radnja" posljednjeg albuma. Slike vampirolikih predaka krase "zidove", plamen svijeća na raskošnim svijećnjacima leluja u mraku dvorane.

"Draped in death, howl of lore" prvi stih prve stvari, Paragraph 1, savršeno najavljuje čitavu večer. Teatralan Mikaelov vokal, uz moćan, gotovo drevni zvuk, prati priče o smrtnosti, o posljednjoj volji, o Opeth. Već u sljedećoj strofi teatralnost zamjenjuje grleno režanje. Vokal prelazi u duboki growl. Zadivljuje me lakoća kojom smjenjuje clean i growl dijelove u filmičnom dijalogu sa samim sobom. Savršena kontrola glasa. I ostatak benda dobija svoje prilike da zasjaji. Savršeno usvirani u kontrastnoj dinamici i izmjeni ritmičkih figura. Rasvjeta atmosferično prati izvedbu. Imamo dojam da šećemo odajama dvorca kako se svjetla preusmjeruju na solo dionice pojedinih instrumentalista. Kako znaju odavati posvete svojim utjecajima, učinilo mi se da čujem početak Leper Messiah prije druge stvari Master's apprentice. Starija je to stvar iz vremena druženja sa Stevenom Wilsonom, što se posebno osjeti u drugom dijelu s clean solažama i vokalnim harmonijama. Trenutak za naježiti se. Nisam vjerovao da je tako dobar zvuk moguć u Tvornici, pogotovo nakon što su Paatos prije imali problema. Opeth imaju svoje miksete i dvojicu tonaca, koji su tako dobro složili produkciju da se savršeno čuje svaki instrument i svi vokali.

Nakon žestokog grlenog završetka vremena za predah nema, jer slijedi Leper Affinity (bez mesije). Prva koja pokreće masovni headbang. Stojim na tribini i gledam ritmično polje zanjihanih glava. Od samog početka koncerta, oduševljen sam lakoćom kojom su uklopljeni podjednako zastupljeni death metal i prog dijelovi, kaša žanrova, a sve zvuči i melodično i tehnički precizno. I nimalo lako za izvođenje. A publika vidno uživa.

Mikael je također i komičan pripovjedač. Raspričao se o Rodu Stewartu, kao jedom od svojih utjecaja. No nije se dao nagovoriti na obradu. Priča i o tome kako je zapravo slab šetač po novim gradovima, pa obično samo sjedne na pivo i ode u lokalni dućan s pločama (nisam uhvatio u kojem je bio tijekom šetnje po Zagrebu). Dotakne se i Iana Andersona, što je uvod u stvar Paragraph 7, posljednji dio priče o testamentu sa zadnjeg albuma, i koja ima nasnimljen glas Andersona kako opako čita oporuku.

Slijedi The devil's orchard, "jazz-fusion sa starinskim sympho-rock elementima", da citiram Horvija. Unatoč strukturalnoj i ritmičnoj kompleksnosti, ovaj vražji voćnjak diže publiku na noge. Svi smo uživljeni u tehniciranje i opet svi na stejdžu dobijaju svojih pet minuta pod svjetlima reflektora (stvari traju i traju). I iako je u ovom dijelu koncerta glazba nešto smirenija, svi su jednako uživljeni. U još jednom razmaku između pjesama, Miakel se konačno odlučuje na obrade. Uz uvodnu pričicu, padaju "obrade" Napalm Death/Electro Hippies jednosekundne You suffer/ Mega-Armageddon Death Pt. 3 s čuvenog split 7" singla iz '89. Misli, mogli su bar razvuć na tri sekunde u prog obradi.

Slijedi i najlaganija stvar večeri, "To rid the disease". Publika je opuštena, pjeva, dvije djevojke pored mene počinju plesati dvokorak. Zatim i jedna jako stara, "The night and the silent water", koja na prvu osvaja publiku growlanjem. Opeth u svom najdethmetalnijem izdanju, a opet u središnjem je dijelu stvari najviše engleskog folka večeras. Slušajući ju primijećujem koliko se očito Mikael razvio kao autor u progresivnom i ritmičkom smjeru u ovih 35 godina karijere. Iako i ovdje ima različitih dionica (kako i ne bi u preko deset minuta trajanja), većina stvari zvuči monotono. Tek se zadnje tri minute zakompliciraju u energični death metal buildup i blast beatove.

Do kraja je ostalo "pročitati" još jedan paragraf (3), pod mrkim okom patrijarha i ostalih vampira "po zidovima dvorca". Poslušati izjave nasljednika (Heir Apparent) i čuti najbolje vokalne harmonije u večeri punoj lijepih vokalnih harmonija (zaslužni Mikael i klavijaturist). E da, tu je i Mikaelova solaža sa slajderom. A i par mosh pitova u raznim dijelovima dvorane. Melotron proizvodi "duhove", a Ghost of Perdition zatvara regularni dio. Tvornica opet gori, mosh pit se širi.

Engleski Mikaela Akerfeldta je vrlo british i nalikuje kakvom britanskom aristokratu koji pomalo posprdno zahvaljuje na gostoprimstvu večeras, prije nego odlazi sa pozornice. A za nimalo posprdni bis dobivamo 15-minutnu Deliverance s potpunim razvaljivanjem za kraj. Prilika za još mahanja glavom, dok zadnji ton ne padne točno u 22:45 i zaokružuje nastup na dva sata. Koji bolesno isprogramirani matematičari. Savršeno. Jedanaest pjesama u dva sata. To je prog kakav volim. I mogao bih tako ostat još dva sata, ali mislim si tko mi kriv što nisam bio prije tri godine.

Organizatorima bih još poručio dovedite nam konačno Stevena Wilsona i Porcupine Tree. Da ih ne moram opet(h) ovako posredno spominjati.

bir // 10/10/2025