Gotovo morbidno glede kreativnog rakursa stoji podatak da je livanjski Andrija svoj posljednji album objavio prije punih 7 godina, još tamo koncem 2010. kada je svirački, lirski i koncertno bio u fokusu snage. Ta uistinu predugačka pauza za bend ovakvog kova koji se poznaje u dušu i najstinije čestice između članova doima se Damoklovim mačem. Nije ih bilo em' jako dugo, nisu gotovo nigdje nastupali, a ono gdje jesu, bilo je em' jako rijetko, em' tehnički gotovo perfektno, em' scenski upečatljivo i furiozno da je naprosto velika šteta za sam pojam ex-Yu rocka što sve te godine neaktivnosti nisu nekako drugačije iskoristili. Barem da fanove 'peckaju' s vremena na vrijeme ponekom novom skladbom kao što su to uobičavali u proteklom desetljeću. Ali, ništa od toga se nije desilo i gotovo im je Damoklova sudbina presudila… No, ipak su se vratili, a stari fanovi nisu zaboravili na njih. Ponovno su akcentirali na zvanično četvrtom albumu koji je ustvari šesti ("Tri albuma" iz 2009. je cd s 3 albuma http://terapija.net/mjuzik.asp?ID=6258) snažne, goropadno postavljene kompozicije koje nanovo otkrivaju sve draži ovih 'i-ovaca', kako su mi lijepo objasnili još jako davno da oni nisu niti iz Bosne, a niti iz Hercegovine, nego točno iz onog 'i' između te dvije regije. Precizirano, oni su dinarska ekipa koja tjera svoj specifičan humor u kome se ne zna točno da li se ironično zafrkavaju sa svime i svačime, pa i sa samima sobom ili su maksimalno ozbiljni. I jedno i drugo je točno jer drže do svojeg autorskog legitimiteta ne posezajući u nikakve klišeje i paravane kojima bi podražavali manirizam eklekticizma. Konkretnije, album "Izvoli voli" snimljen je u Livnu, a produkcijski dotjerivan u Mostaru, te je full nakrcan prepoznatljivim Boškovim sitnim gitarističkim vezom koji uz noise, rock i punk sada ima i puno više math dekoracije uz snažnu ritam sekciju što brazdi po čvrstoj rokačini koji puta odmaglivši s pohotnom namjerom u hardcore (najkraća "Organska", samo 1 minutu), sludge ("Vidi ovo" 1.36, "Pomagala/ odmagala"), insinuaciju na techno ritam ("Izađi iz tog. Istog") ili na kompleksne sfere u kojima ima barem 3-4-5 stilova ("Muk je smrt" od nepune 2 minute). Ono što se kaže, zvuk i stil su perfektno kristalizirani zahvaljujući čistoj snimci, ma bolje ne bi osigurao niti Steve Albini koji je umio iz nekih loših sviračkih performansa učiniti ispolirano savršene ploče. S one fanovske strane gledišta, ovaj album funkcionira na čudnovatom razmeđu mainstreama i undergrounda: Andrija redovito voli svoje pjesme nazivati hitovima što će pak reći kako pred sobom imamo novu kompilaciju bez ikakvog koncepta, tj. izbor pjesama koje su stvarali u toj diskografskoj pauzi, a opet, možemo se nadati da ih imaju još pregršt s kojima vjerojatno nisu baš bili najzadovoljniji, ali će kad-tad osvanuti na nekom novom poglavlju. Odnosno, kako i sam naslov kaže, ovo je prava fanovska zbirka novih, friških pjesama, odnosno hitova za buduće derneke, a jedan od njih se desio nedavno u zagrebačkom Malom pogonu Tvornice za Osmi mart gdje su, koliko mi se čini odsvirali svih 12 pjesama, a nakon koncerta je frontmen Danko (pravim imenom Saša Vrdoljak) priupitao 'hm, šta je to bilo, počnemo s dernekom, a sredina koncerta je bila nekako slabije prihvaćena, jel' to nešto kriv naš repertoar?'. Ma ni govora. Činjenica novih pjesama koje ljudi po prvi puta čuju uvijek ima takav feedback, pa ne govorimo o techno partyju gdje DJ-i prangijaju zvukove i instrumentale koje ljudi prihvaćaju otprve bez obzira kakvi su. Analizirati što točno Sale (Saša, naravno) aludira svojom vještom vokalnom specifikacijom divovskog mužjaka dvometraša je posao koji zahtjeva krajnu konciznost seciranja u detalje, no skrati li se nepotrebna širina recenzije, on se poigrava riječima, ljudskim manirima, običajima, društvenim normativima, estetikom, prgavim busanjima, a bome i sa sobom i s političko-socijalnim neredom, te metežom najrazličitijih vrsta, ali nema niti jedan konkretan učinkovit potez, onaj punkersko angažirani da točno prstom uperi u problem društvenih nesuglasica. Njegovi izvikani stihovi su ponovno nizovi sličica, raznih dogodovština i zbir su univerzalne svakodnevice iz koje pršti frustracija i paranoja uvijena u vješte metafore i alegorije što ponekad i opovrgavaju postavljene teze namjernim šegačenjem za koje, pak opet ne može se ostati najsigurniji da je čista šega jer ima tu svega i svačega s mnogo devijacija poetske vještine rock etike o kojoj bi i lingvisti mogli imati boljke u moždanim vijugama, a bome i psihijatri 'oli su ovi Livanjci luđaci za umobolnicu ili specijalni slučajevi za lirsko-književno razglabanje, a ja bih subjektivno utvrdio ovo drugo jer ih znam jako dobro i to jako dugo, već više od desetak godina da su sasvim normalni ljudi koji se samo na pozornici i u pjesmama pretvore u raspojasane spodobe kojima egocentrizam, neuroza, psihološko pomračenje uma, egzibicionizam, ekstaza, ekspresija i šibanje adrenalina ide ruku pod ruku ne glumatajući i ne paradirajući spomenute retro karakteristike, već stvarajući svoj univerzum novih vrijednosti ne odustajajući od sustavne protuteže uljuljkanom oportunizmu linijom manjeg otpora, točnije, radeći pjesme za raju i pucajući na sigurne adute.

Jedan od njih je tipični egocentrizam za kojeg je dokazano da najbolje udara individualno i univerzalno: 'ja sam čudo/ i, ja to znam/ i, ako nisam bio siguran/ sada sam 100% siguran' (uvodna "Čudo"), a prisjetite li se nekih od najboljih rock albuma i pjesama svih vremena, one su upravo imale sličan sadržaj kad se umjetnikov ego potpuno približi auditoriju i samom pojedincu od Elvisa, Stonesa, Beatlesa, Floyda, preko The Clash, Einsturzende Neubauten, Cavea, Pixies, PJ Harvey, Lizarda, Nirvane, RATM sve do System Of A Down i novovjekovnih aduta kakvih ima na bezbroj. Svi oni svoj ego stavljaju na prvo mjesto, a s njime se jako lako poistovjetiti na 'narodski' uobičajen način i upiti ga u sebe, te prihvatiti kao svoj na svome. Ima takovih pjesama još ovdje, recimo himnična "Proba" s fantastičnim radom bas gitare 'proba mi je sada ko' krevet, ko' žena, proba mi je sve' ili "Ruke" 'ruke što daše ti ruke šute/ ruke što traže zavoj/ nek' se nađe/ ko' tele što ide na klanje/ prodali su svoju djecu/ i, svoje majke/ više puta', ali svatko će ovdje naći svog posebnog favorita koji će se s vremenom izjasniti kao još jedan urnebesan Andrijin hit poput "Konji", "Kiselina", "Pancirka", "Rojem čela", "Drlja", "Drito u stomak", "Nisam gvožđe"…

Album je uistinu, vjerujte, najbolji rad Andrije do sada, te premda im je trebalo toliko dugo na njega, vrijedilo ga je čekati. Možda bolji više nikad neće napraviti, ali neću ništa coprati. Ovo je vrh Dinare, a mogu se oni popeti i na Triglav, Kilimanjaro, pa i Mount Everest. Ništa nije neočekivano kad je Andrija u pitanju. A sjetite se, Šarlo Akrobata nije trajao niti dvije godine jer kemija benda nije funkcionirala, a ovdje sve funkcionira jako zdravo i istovremeno totalno bolesno sudarajući oprečno s nepojmljivim, dogme s nesuvislostima, didaktizam s dadaizmom, metafiziku s akademskim pristupom empirijskim činjenicama. Tko lud, tko mrtav, nevažno je, ovo je album koji oživljava onog konja kojeg na planini više nema, ali su ostale debele balege neoliberalnog balkanskog kapitalizma u kojima se Andrija dovitljivo snalazi fiksirajući svoj specifičan uvrnuti humor psiholoških razmjera. Taman za naše dvorište, naše štale, naše šume, planine, doline i naše obične ljude koji ne razmišljaju o lagodnom življenju na kredit ili na nečijoj tuđoj grbači. Izvoli - voli. Andrija je naše čedo, naše blago, naš unikat kako god ga zvali bosanski, hercegovski, hrvatski, ex-Yu ili onim 'i'. Naše čudo od benda.

Naslovi: 1.Čudo, 2.Divovi, 3.Ruke, 4.Mom stroju, 5.Izađi iz tog istog, 6.Organska, 7.Proba, 8.Vidi ovo, 9.Muk je smrt, 10.Atlas, 11.Pomagala/ odmagala, 12.Ovist

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 14/03/2018