Opet sam dočekao i malo lijepe buke na ovom festivalu, a mali prašnjavi mosh pit označio je fantastičan početak zadnjeg dana. Iskreno, radije bih Cloud Nothings gledao u večernjim satima zatvorenog UK Weekender stejdža, nego na ovom podnevnom suncu no iz kojekakvih razloga organizatori su im dodijelili ovaj nezahvalan termin na glavnom stejdžu. Valjda su procijenili da bi doza svježeg noise punka mogla najbolje razdrmati okupljenu gomilicu, što se uistinu dogodilo. Četiri mlada geeka jedva su se vidjeli na ogromnom stejdžu, ali gazili su, udarali, potezali i rastezali svoje melodične pop punk stvari do pucanja. Nakon što bi na brzinu otprašili melodični vokalni dio, prepustili bi se galopirajućoj proizvodnji buke, te originalnu minutažu neke stvari često i promijenili. Njih četvrorica nalik su kakvom štreberskom srednješkolskom bendu koji se zeza s noiseom i punkom, a pita se što će raditi kad završe koledž i okače gitare o klin. No oni sami nude i odgovor. Bend su čije vrijeme dolazi, a pod producentskom palicom Stevea Albinija za njihovu se budućnost ne treba brinuti. "No future, no past" u njihovom slučaju je sigurna budućnost na bogatom nasljeđu prošlosti. Do večeri je još daleko, a vrućinu nije lako podnijeti, pa se uglavnom držimo hlada i povremeno škicnemo pokoji bend. Nažalost nijedan više nije dovoljno upečatljiv da nas dulje zadrži pred stejdžom. Glasvegas su bend koji kao da nikad nije našao svoj izraz, iako je njihov prvijenac bio hvaljen od, ponajviše britanskog, tiska. Previše generički nastavljajući se na zvuk britanskih bendova s početka dvijetisućitih, nisu ponudili ništa originalnog i uzbudljivog što bi ih izdvojilo iz mase. Takav im je i nastup - korektan u izvedbi, ali nepoticajan za dulje gledanje i slušanje. Stoga je i odaziv publike bio mlak, barem prema standardima koje bi jedan toliko razvikan bend trebao imati. Milow je vlasnik jednog od iritantnijih radijskih hitova koji se mogao čuti zadnjih godina - kantautorske akustične obrade 50 Cent-ove "Ayo Technology" i stoga lako prikuplja brojnu publiku. Milow uživo podjednako je iritantan predvodeći mnogoljudni bend koji izvodi preproduciranu country folk glazbu. Nema dvojbe da su svi izvrsni glazbenici i svaka nota zvuči na mjestu, ali dok tako svi zajedno sviraju kao velika sretna obitelj, ne mogu se oteti dojmu preispoliranosti i namještenosti. Milow i bez mene ima sasvim dovoljno fanova koji će s njime pjevati od prve do zadnje stvari, pa ga njima prepuštam i idem se drmusati na glavni stejdž. Šarenilo boja kakvo se nosi na festivalu, savršeno paše uz disko atmosferu koju su priredili Hot Chip na glavnom stejdžu. Na svoje su došli svi željni dobre energične čage, a bez da pritom ne budu pregaženi u mosh pitu. Od prve stvari publika skakuće na plesne ritmove ovog "kluba otmjenih džentlmena" i jedne simpatične bubnjarke. Njihova indie elektronika i atmosfera tijekom nastupa podsjećaju na bendove poput Friendly fires (od kojih su glazbeno kvalitetniji) i Chk Chk Chk, no za razliku od ta dva benda, Hot Chip nemaju divljeg pjevača/frontmena koji svojim egzibicijama dodatno pojačava atmosferu. Zapravo su skupina sredovječnih majstora zanata kojima egzibicije nisu potrebne i samo svojim vrhunskim umijećem muziciranja stvaraju užarenu atmosferu. Nadajmo se da će takvu napraviti na skorom zagrebačkom nastupu, s obzirom da je njihov prošli posjet Hrvatskoj na InMusicu prije par godina protekao u kišnoj monsunskoj atmosferi, koja je i rastjerala mnogo publike. Publiku koju su ugrijali Hot Chip, brzo je preuzeo Kele Okereke i njegovi Bloc party. Prošle sam godine razočarano gledajući Keleov nastup s žaljenjem pomislio kako bih radije na stejdžu gledao njegov bivši bend Bloc Party. Ovo godine kao da mi se ostvarila ona "Pazi što želiš, da ti se i ne dogodi", jer su Bloc Party nastupili, ali i jednako razočarali. Dok je većina bendova na ovom festivalu zvučala bolje od studijskih snimaka, Bloc party su zvučali porazno loše. Cijeli bend zvuči vrlo prazno, a Keleu vokal jako varira, iako na momente i zavija poput Roberta Smitha s čijim ga vokalom često uspoređuju. Nije to izvedbena sirovost zvuka, već kao da su svi albumi zapravo jedan preproducirani glanc koji oni uživo ne mogu ponoviti. Većina stvari sa set liste je bila s prvog albuma "Silent alarm" i kao stari fan, njihovim sam izborom bio prezadovoljan, no zvučale su teško prepoznatljivo i žalosno ih je bilo slušati. Primjerice "Here we are", koja mi je jedna jedna od najdražih njihovih stvari, bila je skroz zbrzana i u raštimanom raspadu. No nije da se ne trude. Kele non stop zabavlja publiku i zove ih da pjevaju umjesto njega. "Please sing along, I'm getting old", kaže. A najsretniji je kad može ispustiti gitaru iz ruke i skakutati kao da je upravo dotrčao s Olimpijade. I pritom izvoditi Rihaninu "We found love". Cijelo vrijeme nadao sam se čudu, ali ono nije došlo. Ili parafrazirajući stih iz Helicopter: "Are you (still) hoping for a miracle?". Bloc Party su očito bend od jednog albuma, što se potvrdilo i na ovom nastupu.
A onda smo dočekali The Cure kojima samo mogu sročiti ljubavno pismo, ali ću se ipak suzdržati. Ili možda neću. Jedan od dugovječnijih bendova, s odanom bazom fanova, The Cure su nostalgični trip koji mami suze na oči i još uvijek zadivljuje. Iako sam ih zanemario u svakodnevnoj konzumaciji nove glazbe, od uvodne "Open" riječi same izlaze iz usta i ne staju tijekom cijelog koncerta. Nama koji smo odrastali u osamdesetima i devedesetima bude se sjećanja na sate čitanja tekstova s omotnica ploča ili knjižica cd-a, ponavljajući sve pjesme redom. Nakon toliko vrćenja, to ne ide tako lako iz glave. Skromno uređenog stejdža, prošaranog samo prikladnom rasvjetom i povremenim oblacima scenskog dima, cijeli nastup kjurovaca zasnivao se na umijeću i užitku sviranja članova benda. Trenutnu postavu čine uglavnom članovi koji su već bili dio The Cure tijekom njihova postojanja, osim Reevesa Gabrelsa, koji je s njima tek od ove godine, a poznat je po dugogodišnjoj suradnji i sviranju s Davidom Bowiem. S Robertom Smithom kao središnjom figurom, cijeli je bend savršeno uigran i usviran, tako da se stvari bešavno nižu jedna za drugom. Smith je neodoljivo šarmantan i zabavan sa svojim kretnjama poput kazališnog lutka, dok nam dočarava neke od tekstova pjesama i sa stidljivom skromnošću u nastupu promatra oduševljenje fanova. Simon Gallup u svojoj je uobičajenoj upitnik pozi i čini se da će basom pomesti cijeli stejdž. U stalnoj međuigri članova benda na stejdžu nema puno vremena za obraćanje publici, jer trude se odsvirati što više materijala u vremenu koje im je dodijeljeno. Od početnog niza hitova kao što su "Love song", "Lullaby", "Friday I'm in love", pa do drugog nabrijanog i rasturajućeg dijela kojem su okosnica stvari s mračne albumske trilogije (Seventeen seconds - Faith - Pornography), čini mi se da će mi glava eksplodirati od sreće i zanosa. Ovakvu set listu iz snova teško je nadmašiti, a The Cure je izvode s lakoćom i osmijehom na licu. Uz obilje snimljenog materijala sigurno nećete čuti sve favorite, a opet kao da ispunjavaju sve želje. Taman kad počnem razmišljati o davnom "In Orange" nastupu, krene Push, najpoznatija stvar baš s tog nastupa koja se vrtila po MTV-ju. Možete se zapitati kako to da ispucavaju hitove u prvih dvadeset minuta nastupa, ali brzo shvatite da The Cure hitovima imaju za ispuniti i više od propisanih dva sata nastupa. Kao da se preda nama otvorila vreća s darovima, set listu čine stvari sa svih albuma iz njihove 35-godišnje karijere, iako ih je najviše s "Wish", kojem je ove godine dvadesetogodišnjica izlaska. No ima mjesta i za iznenađenja i dragulje, pa tako na ovoj turneji prvi put nakon 1984. izvode "Bananafishbones", stvar inspiriranu kratkom pričom J.D.Salingera. Njihovu glazbu možete voljeti ili mrziti, ali mora im se priznati profesionalnost i uživanje u onom što rade. Ne obazirući se na "policijski sat" određen od strane grada i organizatora, činilo se da nikad neće ni otići sa stejdža. I kad su to ipak nakon dva sata i petnaest minuta učinili, brzo su se vratili, te nas opet totalno razgalili bisom u kojem su se nizali brzi hitovi "Why can't I be You", "Close to me", "The Lovecats", a čak ni "Let's go to bed" nije označila stvarni odlazak u krevet, već su morali opaliti i "Boys don't cry". Najbolje zatvaranje festivala ikad. Kad je Robert Smith na kraju rekao: " Rado bismo još svirali, ali ne smijemo.", odmah sam zažalio što ih nisam gledao i na još kojem gigu ove turneje. Taman sam se bio ufurao u festivalsko trajanje nastupa od sat vremena, sat i pol za headlinere, a onda su došli The Cure i nastupom od dva i pol sata razvalili me veličanstveno. Ja bih još lijeka. Ovim savršenstvom za Edi i mene završila su četiri dana Frequency ludila, pa iako smo i propustili hrpu toga, u obilnoj ponudi teško je sve popratiti. Opet nismo nijednu noć otišli do Night Park arene, gdje su se cijelu noć smjenjivali elektronički nastupi. Iako sam želio poslušati nastupe Vitalic ili Modeselektor, nakon cjelodnevnog bivanja u Day parku, snage za čekanjem do 3-4 ujutro više nije bilo. Jedan drugi tim morat će odraditi noćnu smjenu.

A mi ćemo po nove lijekove u gigovima bogatu zagrebačku jesen.

bir // 28/08/2012

> vidi sve fotke // see all photos