Nešto je trulo u kraljevstvu britanskom. Već dugi niz godina tamošnji masovni mediji neumorno pokušavaju pronaći domaći bend koji bi bio svjetskog kalibra, kao što su to svojevremeno bili The Beatles ili The Rolling Stones a kasnije primjerice Queen, Pink Floyd ili David Bowie. Pored SAD-a, kao jedna od kolijevki moderne pop-glazbe, britanska glazbena i s njom povezana medijska industrija je među najjačim i najrazvijenijim u svijetu. I najutjecajnijim. Spomenuti utjecaj su prije, kao i danas, koristili ne bi li etablirali neku svoju novu glazbenu perjanicu. Poprilično bezuspješno. Posljednji najveći doseg su u devedesetim ostvarili s Blur, no i to nije bilo ni blizu značaju koji su iza sebe ostavili na početku navedena imena. Razloga zašto je to tako je puno. Međuostalom i zato što je se njihov fokus pomjerio od kvalitete na komercijalu. Idealan primjer sunovrata britanske glazbene kvalitete je BBC Radio 1. Dok je ta postaja u proteklom stoljeću bila sinonim za kvalitetnu glazbu i jedan od glavnih motora moderne pop kulture u svijetu, pa i na ovim prostorima, danas je ta radijska stanica izuzev na svom matičnom otoku izgubila gotovo potpuno na nekoj vrijednosti. Nikome više izvan Britanije nije toliko bitno što oni rade. Razlog tome je, naravno, i sve veća konkurencija. Ali je i pokazatelj da je kod njih odavno nešto krenulo po zlu. I tu u igru dolazi ovaj 1999. godine formirani londonski sastav, koji sa svojim imenom podsjeća na techno i hip hop čvarke iz devedesetih. Njegova pokretačka snaga je pjevač Kele Okereke, podrijetlom nigerijac, njegova pomalo egzotična pojava izvrsno je doprinijelo medijskoj popularizaciji Bloc Partya. Obojeni frontman jednog rock sastava nažalost nije svakidašnja stvar. Pa ni u Velikoj Britaniji. Mašinerija tamošnjih masovnih medija je se još jednom pokrenula. U veljači 2005. godine izlazi njihov prvi album Silent Alarm i biva neopravdano nabacan raznim prestižnim (britanskim) nagradama. A njihov glazbeni stil se dotjeruje s referencama na Joy Division, The Cure, Franz Ferdinand ili Blur. Kako su se redali novi albumi, popis njihovih tobožnjih utjecaja je sve više rastao i tako su se s njima povezivala imena poput Radiohead, U2, Depeche Mode, Mogwai, Gang of Four, Björk, At the Drive In. Najlakše je se kititi s tuđim perjem. A očito i najunosnije. Bloc Party je s godinama zahvaljujući orkestriranoj medijskoj eksponiranosti od jednog prosječnog lokalnog indie rock benda prerastao u svjetski poznatu grupu, za koju se kaže da voli eksperimentirati s vlastitim stilom. I čiji novi albumi nude kao uvijek nešto novo.

Ništa drugačije nije i s njihovim najnovijim, četvrtim po redu albumom nazvanim Four. Koji dolazi s čak dvanaest pjesama. Najavljivan kao album s kojim se vraćaju svojim gitarističkim korijenima iz prvog albuma, ispostavilo se da je Four samo mlitavi izdanak njihovog prvijenca Silent Alarm, s kojim su se najviše proslavili. Danak mediokriteta je nepovratno odnio svoje. Ponukani britanskim masovnim medijima, Bloc Party je se u tolikoj mjeri razvodnio, da više nisu u stanju napraviti niti jednu pamtljivu pjesmu. Njihovi izleti u elektronske vode (singl Flux), pa čak i R'n'B (album A Weekend in the City) je dovelo do toga da niti oni sami u svom novom albumu ne znaju gdje bi više povukli, a gdje potegli. A htjeli bi istovremeno jednom guzicom sjesti na tri stolice. Tome dolazi i patetično-falsetni vokal Kele Okerekea, koji ne zna da li bi piškio, ili bi možda kakio. Kao konačni rezultat dobili smo nekoliko plitkih polu-balada, i nekoliko pokušaja biti energičnim. Nemaju, a nisu nikada niti imali, atmosferičnost jednih Joy Division ili The Cure. Nemaju žestinu jednih Gang of Four ili At the Drive In. Nemaju zvučnu estetiku jednih Depeche Mode ili Radiohead. Doduše, nađe se tu i tamo poneki dobar riff ili tempo, kao u pjesmama Kettling, 3x3 ili We Are Not Good People. No nedovoljno da bi izvuklo ovaj album iz nekog pozitivnog prosjeka. Ništa za čime bi se većina okrenula da iza toga ne stoji ispropagandirano zvučno ime. A tekstovi pojedinih pjesama su priča za sebe. Tako u pjesmi 3x3 imamo sedam puta uzastopno ponavljanje slogana: 'No means no'. A potom dolazi još nekoliko puta iritantni paćenički Keleov glas koji ponavlja: 'No - yeees'! Dobrodošli u "patnje vječitog adolescenta". Isprazno, isforsirano i nedorečeno, ali medijski prenapuhano. Slika ovog sastava, koja je umjetno 'nabildana', nema svoje uporište u realnosti - Bloc Party je turbo folk.

ocjena albuma [1-10]: 6

z. marković // 08/09/2012