Danski elektronski kantautor Claus Larsen iz Veggera (gradić 50 km južno od rodnog Aalborga dje je rođen 13. 11. 1967.) s ogromnom diskografijom (počeo je komponirati dok mu je bilo 14 godina i kaže da će raditi do smrti) prihvatio se obrade jednog od najmračnijih The Cure albuma, najčudnijeg rada koji je obilježio početnu epohu tada rastrganog benda. Larsen je bio jedan od najpopularnijih autora na ugasloj njemačkoj etiketi Zoth Ommog (Pankow, Consolidated, Funker Vogt, Front Line Assembly, Front 242, Klinik…), te je ostvario nekoliko zapaženih hit-singlova u Njemačkoj i Danskoj "Pornography" je bio težak i mučan katarzičan rad s beznadežnom neizvjesnošću. Bend se našao u ogromnom ponoru nakon prva tri ekspanzivna albuma s tek samo jednim poluhitom "A forest" (1980, UK no. 31) u vrijeme kada su mnogi post-punk i new-wave izvođači doživjeli kreativne i komercijalne fokuse ili, pak, neuspješno grgljali u vlastitoj agoniji stremeći ka rasapu. Unutar benda je vladala anarhija, svi su bili ovisnici o teškim drogama i alkoholu, a Robert Smith je namjeravao raspustiti bend čak pomišljajući i na samoubojstvo jer u svemu tome nije vidio ama baš nikakvu perspektivu: teško zarađen novac se trošio na LSD i opijate, a prilikom snimanja albuma u prva 4 mjeseca 1982. bili su prisiljeni spavati u prostorijama londonskog studija RAK gdje su snimali. Kaže, jedina im je namjera bila napraviti 'fuck off' ploču i završiti karijeru punu nereda, te je sve svoje depresije, frustracije, samodestruktivne porive i cjelokupno psihičko stanje izbacio iz sebe namjerno nazvavši album "Pornography" jer je između ostalog izgubio sve prijatelje, na turnejama su bili i po 200 dana godišnje, ostatak provodili po studijima snimajući nove materijale, a za njihov privatni život nije bilo nikakvog vremena. Naziv albuma se nije dopao izdavaču (Fiction Records) smatrajući ga neukusno uvredljivim, a povodom izlaska dobili su loše kritike, primjerice 'Phil Spector u paklu', 'drhtava kopija Cabaret Voltaire', 'zamorna samoanaliza straha s malo smisla', 'put nizbrdo u hladnu tamu', 'spiralno bezvezna noćna mora', 'bolest adolescentnog egzistencijalizma', 'ekvivalent jake zubobolje za iritantnu tupost', a jedan kritičar je napisao da su za The Cure 'tekstovi sve, dok im instrumenti samo služe za stvaranje atmosfere', no unatoč tome, album im je po prvi puta došao na UK top-10 (no. 8) i ostvario još jedan poluhit "Hanging garden" (UK no. 34). Sama struktura stila se znatno pomaknula u psihodeličan post-punk/ gothic s pop elementima i daleko više elektronike no ranije, Simon Gallup je s bas gitare prešao na klavijature, te je na dvije godine izbačen iz postave jer su nesuglasice bile prevelike, čak se i potukao sa Smithom na pozornici prilikom koncerta u francuskom Strasbourgu. Uz to, Smith je počeo furati razbarušenu kosu i jaki make-up s karminom, pa je na pozornici izgledao kao da je umoran, utučen i istrošen junkie dobio udarac u lice… Dobro se zna kako im je karijera odmicala i što su ostvarili, te izvršili ogroman utjecaj ne samo na rock, post-punk, dark i gothic, već mnogo kasnije i na razne metal žanrove (black, doom, drone, post-metal…), a ovdje se Leaether Strip s punim cover kapacitetom pokazao vrsnim interpretatorom davši pjesmama novo elektronsko ruho bazirano na klasičnom EBM obrascu. U igri su samo synth, ritam mašina, programi i njegov prilično mračan, opor i jezovit vokal poput Jean-Luc De Meyera (Front 242). Pjesme su, dakako u plesnim gabaritima i odlikuje ih dijametralno sučeljavanje s originalima: drugačije su, a ponegdje i teško prepoznatljive s obzirom na elektronsku transformaciju doimajući se autorskim kompozicijama s The Cure tekstovima. Mnogo toga je ovdje odskočilo počevši od tretmana basova i naglašene 4/4 ritmike s puno prelaza ostavljajući dojam barem elektronskih bubnjeva, recimo spomenuti singl "Hanging garden" nema one Tolhurstove štropote i gromke tomove, uvodna "One hundred years" šiba drito u mračni kut plesne depresije, "Short term effect" očarava bombastičnom melankolijom, popističnost "A strange day" je relativno ostala na bliskoj razini, a laganice "Siamese twins", "The figurehead" i "Cold" (manjka onaj mračan Smithov violončelo) su generički rasplinute u dark-wave figure. Ona mučna, košmarna i eksperimentalna naslovnjača "Pornography" je dobila (ne)očekivano čvrst dance tretman i u potpunosti je neprepoznatljiva. Najinteresantnija su gitarska konvertiranja kroz staccato tipkovnice, te harmonijske synth linije po kojima se uočava identitet originala.



Odnosno, ovaj kompletan rad pokazuje fleksibilnost transplantacije i univerzalnost izvornika koji doduše nije bio daleko od elektronike i ondašnjeg new-romantics fazona. Leaether Strip mu je dao svježi remont, make over za 21. stoljeće s jasnim pozivom na plesni podij darkerskog EBM tuluma, te dokazuje koliko toga su primjerice Depeche Mode uzeli i prisvojili štošta za svoj patetičan, glumatajući izraz tek mnogo kasnije, počevši od ultimativnog bestsellera "Violator". Kao specijalni dodatak, ovdje su još hitovi "A forest" u simpatičnom synth-pop izdanju, te "Fascination street" iz 1989. s vedrim arogancijama, čak i ironijom na Smithovu potištenost. Sve pjesme su osim ovih revalorizacija dobile i nešto dulje minutaže dozvolivši interpretacijsku slobodu za poneke improvizacije.

Preporučljivo svima bez obzira na žanrovske prioritete.

Naslovi: 1.One hundred years, 2.Short term effect, 3.Hanging garden, 4.Siamese twins, 5.The figurehead, 6.A strange day, 7.Cold, 8.Pornography, 9.A forest, 10.Fascination street

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 25/08/2024