Ono što je kod ovih mega popularnih post-punk/ gothičara uvijek bio prioritet, toga na ovome tek 14. albumu, prvom nakon sušnih 16 godina diskografske pauze - nema. Pogađate, vrsnog smisla za pravi hit-singl ubod. Kad je objavljen prvi singl "Alone" u sumorno mračnoj post-rock laganici na youtube, moja draga i ja samo smo se pogledali - 'pa kaj je to?', jer u kolekciji odabira pjesama za radio-eter i ostalu difuziju skoro pa da nikad nije izbor pao na turobnu i mučnu temu. Ona je uvijek ostajala postrance, tamo negdje ušuškana pred konac albuma, a nekoć i na B stranu LP ploče kad ih se još moglo kupovati u bivšoj Jugoslaviji.



Jest, ovaj album nema ama baš niti jednu poletniju i plesnu pjesmu izuzev "Drone:Nodrone" koja se može ovlaš okrznuti o rame "Fascination street", neuspješnog singla s jednog od najslavnijih im albuma "Disentigration" (1989, UK no. 3, USA no. 12) zahvaljujući distorziranoj armaturi bas gitare Simona Gallupa koji je stalni član postave od drugog albuma "Seventeen Seconds" (1980, UK no. 20, USA no. 186). Drugi singl "A fragile thing" je tako-tako, umjerenog, a više laganog tempa i jasno je da Robert Smith u svojoj 65. godini nema energiju niti da malčice zapleše usmjerivši se na iznimno spor, skoro doom/ drone obavijen gustom psihodeličnom šaržom, što gitara, a što klavira i sintetičkih orkestracija koje, istini na volju, ugodno stoje u minimalističkoj gradaciji pop-simfonije "And nothing is forever", te gitarskim space-rock eskapadama "Warsong" koja dođe nešto poput "Plainsong", uvodnika spomenutog albuma iz 1989.



Nadalje, minimalistički premazi istosmjernih, repetirajućih slojeva synth/ darkwave harmonija u "I can never say goodbye" (posvećeno Smithovom nedavno preminulom bratu Richardu) djelomice režirani i gitarskim šlihom nekadašnjeg dugogodišnjeg Bowievog gitarista Reeves Gabrielsa su tanano neuvjerljivi, a simfonijski samplovi "All I ever am", electro pasaži i koliko-toliko plesan tempo uz gradacije providno prolaze kroz prste i ušice klasičnog post-punk/ gothica kojeg uvijek redovito lukavo Smith izvlači nekom zanimljivom melodijskom intervencijom, ovaj puta podsjetivši na onu ljepotu hita "Just like a heaven" koji im je po prvi puta u karijeri daleke 1987. donio USA top-40 otvorivši širom vrata za najveći uspjeh, zna se, "Lovesong", danas malo teško za povjerovati - USA no. 2. Završnicu albuma čini epska "Endsong" od čak 10 i pol minuta synth/ gitarskog ambijenta u obrednom tempu bubnjara Jason Coopera koji potpuno shvaća Smithove opsesije još od prvog posrtanja s albumom "Wild Mood Swings" (1996, UK no. 9, USA no. 12) s kojeg se danas malo tko više sjeća ijedne pjesme, a imali su dva UK top-40 singla samo zahvaljujući slavi prethodnog, milijunskog "Wish" (1992, UK no.1, USA no.2) s dva efektna pogotka, takoreći evergreena "High" i, naravno, onog kojeg ama baš svi znaju - "Friday I'm in love", čak i oni što pojma nemaju o bendu, nemaju niti jedan njihov album, pa niti pjesmu negdje snimljenu na kaseti ili kompjuteru/ laptopu, a u principu, baš se upravo po tom hitu auditorij i sentimentalno veže za The Cure.

Nadalje, svi veliki magazini i mediji su se raspisali o ovome povratku gromoglasno ga pohvalivši zbog brojnih peripetija i tragedija koje je Smith proživio u posljednje vrijeme pokopavši oba roditelja i brata što potkrijepljuje njegov melankoličan, prodoran i prepoznatljiv vokal s ponekom dozom anksioznosti i bijesa, elem, tu se ama baš ništa nije promijenio od prvog, davnog, skoro bezbrižno-nestašnog i nepretnog albuma "Three Imaginary Boys" (1979, UK no. 44), ali promatrajući ovih skoro pola stoljeća uspješne karijere, zrelost benda je uvijek bila u fokusu, posebice što se tiče koncerata i istinskog post-punk, takoreći underground pristupa da publici priušti po 2-3 sata koncerta za razliku od poznate, stare cake Johnny Rottena - Lydona 'this is what you want - this is what you get'.

To jest, ovaj album nema ama baš niti jedne priglupo ljubavne teen pjesme s kojom bi zarazili dušice hipsterskih darkera odraslih s Depeche Mode, te nema prijetnje da se tempo ritma ušeta u 37°C nego ide vrlo ledenim, elegantnim i sporim užitkom lučenja hladnog znoja izgubljenog svijeta, metaforički ostarijelog za Smitha koji je kroz plodnu karijeru prešao mnogo čega i svačega došavši na apokaliptičnu, Bowievsku točku, iliti, pojednostavljenije, onu humoresku 'après moi, le déluge' francuskog Luja 15. 'poslije nas potop', a interesantno, baš u vrijeme 1989/1990, prije rasapa Jugoslavije, ja sam vodio i režirao između ostalog, polusatnu emisiju na Radio Đurđevcu s istim nazivom, samo je malo tko kužio moj otkačeno-iščašeni humor. Pjesme na ovome albumu, koliko god da se činilo u prvi mah, nimalo nisu depresivne, nalikuju na Bowievsko razmatranje smrti rekvijema "Blackstar" i teškoća starosti, sofisticiranog tumačenja gubitka libida, kao što David Sylvian reče u jednom interwievu pred nekoliko godina, kad su ga upitali 'da li gospoda još uvijek koriste polaroide' (aluzija na album "Gentlements Take Polaroids", 1980), on je odgovorio 'ha-ha-ha, ne, sada uzimaju vijagru'. Ne zaboravimo, The Cure je doživio renesansu kod heavy metal bendova u zadnja 2 desetljeća, nikad nije uspio iskoristiti ogroman utjecaj na post-rock, doom/ black/ nu-metal i mnoge alternativne metal žanrove, a ovaj album je upravo kolekcija Smithovih posrtanja i propusta o razmatranju prošlosti koja se čini privlačnom poput najrazigranijih noir filmova što se nikad nisu bavili društvenim, nego intimnim komentarima mračne ljepote erotike i privlačnosti s adolescentnim pogledom na svijet i okolinu glasno rovareći nervoznu dosadu male provincijske sobe oblijepljene plakatima i posterima The Beatles, The Stones, Bowiea, Floyda, The Police, Duran Duran, The Smiths, R.E.M., tko zna koliko udaljene od Pariza, New Yorka ili Londona. Bilo bi lijepo da je ovo početak nove The Cure renesanse nakon najuspješnijeg albuma, spomenutog "Disentigration", ali, hm, čini mi se da nije bez obzira koliko god ja bio skroman obožavatelj The Cure, ovdje uistinu mnogo toga fali.

Naslovi: 1.Alone, 2.And nothing is forever, 3.A fragile thing, 4.Warsong, 5.Drone:Nodrone, 6.I can never say goodbye, 7.All I ever am, 8.Endsong

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 28/11/2024