Da su i britanski mediji konačno shvatili kako dogovorene podvale poltronskih novinara o najboljem bendu sve manje interesiraju publiku dokazuje nagla silazna putanja popularnosti Kele Okerekea i ekipe koji već čitavo desetljeće nemaju niti jedan hit, ne vrte se na radio programima, a posljednji album "Hymns" (2016, UK no.12) je doživio katastrofalne kritike i još lošije ocjene. Neke su bile 3/10. Vratiti se nakon 6 godina pauze i napraviti nešto značajno vrlo je teško jer Bloc Party izuzev početne furiozne revival post-punk/ dance-rock faze s nekoliko stilskih preobrazbi do konca prve decenije 21. stoljeća više ne drži vodu. Naprosto, ostali su u eklektičnosti debelo stagnirajući, a jedino što im može pomoći jesu dobronamjerne kritike uz egocentričan pijar koji i dalje na sav glas širi priču o čuvenom velikom bendu koji redovito eksperimentira u potrazi za novim i uzbudljivim teritorijima. Ma, to prolazi kod maloumnih i neinformiranih. Ovaj šesti studijski album se odavno čuo još od vremena Blondie, Ultravox s John Foxxom, Television, Teardrop Explodies, elem kasnih 70-ih post-punka i new-wavea s aluzijama prva dva albuma Japan, a jedina koliko-toliko olakotna okolnost jest pritajeno potištena, dakako glumatajuća lirika o mizantropiji, tjeskobi i teškom životu pandemijskog doba bez izlaska u klubove, na plesne podije i masovna druženja, a koji puta i nepovezana u insinuacijama vlastite ili tuđe paranoje i očaja. Okerekeovi tekstovi su prvi puta skliznuli iz intrigantnosti četvrtim radom "Four" 2012. u pogrešan kolosijek pokušavajući smisliti nešto novo umjesto da je nastavio prevrtati samog sebe. Prisjetimo, izmišljao je likove s otrovnim scenarijima u suprotnosti satiri pretvorivši se u smiješne i neuvjerljive karikature ozbiljnih tema. Svijet im se promijenio, ah, ali oni svoj stil nisu. Ima uvodni energičan potencijal "Day drinker" o alkosu kojeg je porodica navela na liječenje i "Trap" s GO4 elanom, no nakon toga sav ostatak ulazi u srednji i umjereni tempo fokusirajući se na jeftine riffove i još prozirnije lirske štoseve s naglašenim refrenima, te specifično komercijalnom produkcijom Nick Launaya koji svojim potpisom garantira tobožnju kvalitetu.

"Callum is a snake" malčice je uronjena u d'n'b, "Rough justice" o nadrealnoj vrsti kriminala s likovima koji su se pojavili niotkuda, drogirali vas i ujutro vam rekli da ste propalitet i "By any means necessary" u r'n'b, "The girls are fighting" u glam-rock, "Of things yet to come" i "If we get caught" u sentimentalno patetičan beskrvan new romantics, "Sex magik" ima dašak trance-electra, "In Situ" pak zbori o kriptovalutama toliko bizarno da iskače iz realnog konteksta, ali što god ovdje napravili činjenica jest da se od nekadašnje best titule nisu mrdnuli dalje od sjajnog debija "Silent Alarm". Samo su mijenjali produkciju očajnički tragajući za tom mladenačkom spontanošću, energijom i entuzijazmom zakopavajući se sve dublje u misiji paljenja stare vatre toliko daleko da više ne mogu sakupiti suha drva niti dohvatiti šibice, kao zagubljeni u šumi šupljih skica s nejasnom vizurom kakve točno priče žele prenijeti njihove pjesme.

Naslovi: 1.Day drinker, 2.Traps, 3.You should know the truth, 4.Callum is a snake, 5.Rough justice, 6.The girls are fighting, 7.Of things yet to come, 8.Sex magik, 9.By any means necessery, 10.In Situ, 11.If we get caught, 12.12 the peace offering

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 01/05/2022