Najpoznatiji i najcijenjeniji francuski metalci unatoč otkazivanju Rokaj Festa dolaze nam u dvorište zagrebačkog Jedinstva 8.06.2012. Po čemu su toliko posebni? Po perfektnoj glazbi, čistoći zvuka, sjajnim aranžmanima sklonim eksperimentima i angažiranim horizontima u pogledu zaštite flore i faune. Osnovani su 1996. u Ondresu, selu nadomak Bayonnea, grada na zapadnoj obali Atlantika u francuskom dijelu Baskije pod imenom Godzila, a ime su promijenili 2000. kada su objavili demo "Wisdom Comes" i radili na debi albumu "Terra Incognita". Ime Gojira je ustvari fonetski 'romaji' izraz za Godzilu, a čita se otprilike 'gođira'. Bend od samog početka radi u nepromijenjenoj postavi koju predvodi pjevač i gitarist Joe Duplantier koji se 2008. priključio braći Cavalera u njihovom frakcijskom bendu Cavalera Conspiracy kao basist. Ostatak ekipe čini Joeov brat Mario (bubnjevi), Christian Andreu (gitara) i Jean-Michel Labadie (bas). Već u prvoj fazi rada kada su napravili četiri demo materijala "Victim" (1996), "Possessed" (1997), "Saturate" (1999) i spomenuti "Wisdom Comes" (2000), skrenuli su pozornost na svoj rad, pa su ih između ostalog pozvali Cannibal Corpse, Impaled i Immortal za predgrupu na turneji. Sa prvim službenim albumom "Terra Incognita" (2001) potvrdili su sve vitalne karakteristike suvremenog metala - ne prežestok, čak štoviše i umjeren, pa i tromi tempo sa izuzetnim gitarističkim tkanjem punim tehničkih konstrukcija koji se često dovode u spregu sa death/math/metalcoreom, zanimljive eksperimente, psihodelične ambijente, poneki thrash komad ("Deliverance"), te složene tekstove na engleskom jeziku usmjerene na ekološku osviještenost i zaštitu životinja ("Lizard skin", "Fire is everything", "In the forest"...). Već na ovih sat vremena materijala (14 pjesama) mogla se uočiti i kompleksna glazbena struktura; svaka skladba je bila drugačija i protezala je niz skladateljskih i sviračkih finesa - različitih gitarskih tretmana, mnogo elemenata deatha, thrasha i klasičnog metala (pa i elegičnih i mračnijih raspoloženja), profinjene ritmičke lekcije, te growl i clean vokale, no u konačnici, svaki njihov potez je bio smišljeno protkan originalnošću koja će kasnije eksplodirati u vještim stilskim i žanrovskim fuzijama.

Drugi album "The Link" (2003) na kome su mnogo poradili na ritmičko - gitarističkoj konciznosti, melodijama i neobičnim, tehnički vrlo čistim složencima deatha i thrasha slijedio je prvi živi zapis, DVD "The Link Alive" (2004) snimljen u Bordeauxu, a nakon toga bend potpisuje ugovor s francuskom etiketom Listenable Records čiju svjetsku distribuciju obavlja Prosthetic. Album "The Link" je kasnije, 2007. ponovno remasteriran, dodan mu je novi dizajn omota i reizdan je za svjetsko tržište koje je ostalo iznenađeno futurističkom vizijom deatha s iznimno čistim zvukom. Taj njihov princip kompaktne svirke i zvuka slijede brojni francuski bendovi. No, njihov prvi pravi izlaz iz okvira francuske lokalne scene bio je treći album "From Mars To Sirius" (2005) nakon kojeg su održali veliku svjetsku turneju koncem 2006. zajedno sa Children Of Bodom, Amon Amarth i Sanctity, dok su na britanskoj turneji nastupali sa Trivium i Annihilator. Album je bio znatno drugačiji od prethodna dva - daleko više orijentiran na početni groove (prve dvije skladbe "Ocean planet" i "Breakbones"), gitarističke snažne breakove i progressive aranžmane čime su pokazali da osim što se konstantno mijenjaju, istovremeno i rapidno napreduju obogativši cijelokupnu svjetsku metal scenu posebnim tehnikalijama. Važno je spomenuti da im ovdje 'tajming' po prvi puta prelazi klasične okvire, pa imaju i nekoliko duljih (i veoma kompleksnih) kompozicija od 6-7 minuta (najdulje su "In the wilderness" i završna, sasvim jasna "Global warming", oko 8 minuta). Neke od pjesama ulaze u fah onih 'velikih' i 'nezaboravnih' kakve se dese samo jednom u životu, poput primjerice uvodne "Ocean planet", metaforičke "Where dragons fall" ili angažirane "Flying whales" o zaštiti kitova, a Gojira je ovdje po prvi puta napravila ambijentalni akustični komad, kratki instrumental "Unicorn", te također vrlo kratki "From Mars" koji potpuno pokazuje njihovu opčinjenost Floydima, Bowiem, Beatlesima, a i klasičnom glazbom. Nastavak koji sukladno s naslovom albuma slijedi - "To Sirius" je jedan od najtežih, najpsihodeličnijih i među najoriginalnijim pjesmama u njihovoj karijeri. Govori o ludilu koje se dešava kada nevino biće shvati u kakvom svijetu živi. U pjesmi "World to come", odvojenoj na dva posebna dijela futuristički raspravljaju o nadolazećoj apokalipsi bez ikakvih suvišnih fikcija. Zahvaljujući odličnim kritikama i pozitivnim reakcijama, drugu američku turneju 2007. održali su u paketu sa Lamb Of God, Machine Head, te ponovno sa Trivium, a stari demo materijal "Possessed" im je ponovno objavljen kao reizdanje za Listenable Records. Činilo se da ovakvo savršenstvo "From Mars To Sirius" više neće moći ponoviti...

Sva ova iskustva bend je odlično iskoristio, te je ujesen 2008. objavio svoj ponajbolji i najmračniji album "The Way Of All Flesh" na kome im veliku zahvalnost odaje Randy Blythe iz Lamb Of God pojavljivanjem u veoma 'nadrkanoj' hardcore/thrash/death pjesmi "Adoration for none". Glazbeno su se ponovno odmaknuli i pokazali da sve ono što su do tada napravili nije nikako bio plod eksperimenta, već velikog kompozitorskog umijeća. Ovdje su se Gojira pretvorili u izuzetne umjetnike metala; prve dvije pjesme "Oroborus" i "Toxic garbage island" su vrlo žestoke, a treća "A sight to behold" gotovo elektronska što je uvelike zbunilo njihovu publiku. Naime, oni su i dalje zadržali svoj eksperimentalni pristup kohezijom vladajućih žanrova sa svojim osobenim pristupom prema kompoziciji; u niti jednoj skladbi se ne može precizirati, a niti pretpostaviti u kojem će pravcu krenuti i kako će završiti. A to je ono što daje uzbudljivost ovog remek-djela od čak 75 minuta. Prvi dio albuma uglavnom je sastavljen od kraćih kompozicija do cirka 5 minuta, no drugi je daleko zahtjevniji sa skladbama koje su znatno dulje nego što bi se to uopće od metal benda moglo očekivati. Kroz pjesme "All the tears", "The art of dying", "Esoteric surgery", "Wolf down to Earth", te osobito u završnoj, 17 minuta dugačkoj naslovnoj "The way of all flesh" su rekli daleko više nego li cijelokupna metal scena koja se bavi ili se pokušava baviti bilo kakvim angažmanom. Ne treba niti spominjati da im je ovo, što se tiče lirskog dijela, najbolji i najdorađeniji rad. U definitivno velike zvijezde su se vinuli zahvaljujući pozivu Metallice s kojima su održali jednomjesečnu turneju ujesen 2009. pri čemu ih je vidjelo gotovo milijun ljudi (u paketu su još bili i Lamb Of God). Koncem 2010. ponovno su otišli u USA u legendarni California-area studio odakle su izašli neki od onih čuvenih bay-area thrash albuma Metallice, Testamenta, Dead Angel i Megadeth, te su snimili sa producentom Logan Maderom EP "Duplantier" sa četiri pjesme, a prihod od prodaje su donirali organizaciji Sea Shepherd koja se bavi zaštitom kitova i borbi protiv njihovog pretjeranog izlova.

Uoči zagrebačkog nastupa trebao bi im izaći drugi zvanični live "The Flesh Alive", a peti studijski "L'Enfant Sauvage" koncem lipnja 2012. Biti će to, nadajmo se, novo iznenađenje. A u njihov nastup ne treba uopće sumnjati. Samo da zvuk 'šljaka' čisto kako treba...

Diskografija:
Terra Incognita (2001)
The Link (2003)
The Link Alive, live (2004)
From Mars To Sirius (2005)
The Way Of All Flesh (2008)

horvi // 04/06/2012