Konačno i veliki svjetski komercijalni uspjeh - USA no.34 i nešto mršaviji UK no.53 jerbo Englezi ne vole Francuze. Ali, mama mia, kakva albumčina!!! Ne album godine, nego i destljeća!

Nedavni gosti onog odličnog mini Rokaj festa u dvorištu pogona Jedinstvo, odnosno Močvare 8.VI 2012. upakirani sa Mastodon i sjajnim Slayer, nakon pune 4 godine su objavili svoj 5. studijski album. Predugačka pauza je bila taman (frontmen i gitarist Joe Duplantier je svirao sa Cavalera Conspiracy); posljednjih godina o Gojiri su se raspredale priče, pokupovali su se svi albumi, ušlo se u njihov strašan stilski progressive izraz, francuska metal scena je eruptirala sa stotinama odličnih bendova, skoro pa najboljih u raznim fahovima, tako da niti one, takoreći 'nemetal' strukture publike nisu mogle ostati gluhe i neinformirane o ovom sjajnom bendu. Ne treba niti navoditi kako su bili presretni što su u na svojem prvom zagrebačkom koncertu imali na vraškoj vrućini u 18,30h 2-3 tisuće ljudi od kojih je barem polovina skandirala i pjevala njihove pjesme. Samo bih dodao - imali smo sreće što smo vidjeli trenutno najbolji metal bend na svijetu u fokusu kreativnosti. Možda se više nikada to neće ponoviti.

Gojira je, jednostavno rečeno, bend koji je predodređen na uspjeh. Bilo je skeptika koji su smatrali da ova četveročlana ekipa ne može nadmašiti sebe same nakon dva prethodna sjajna albuma "From Mars To Sirius" (2005) i "The Way Of All Flesh" (2008), no prevarili su se. Ovdje je riječ o iznimno maštovitom djelu koje nastavlja njihove ekološke teme na jedan sasvim drugačiji način - ljudski i sudbinski.

Po prvi puta album su naslovili francuskim jezikom - "L'Enfant Sauvage" što u prijevodu na hrvatski glasi 'divlje dijete' i poziva se na poznati slučaj iz 1798. godine koji je kasnije poslužio kao inspiracija mnogim književnicima, strip-crtačima, režiserima i umjetnicima da stvore velebna komercijalna djela poput mita i bajkama o Tarzanu, Ivici i Marici, Blek Steni, Zagoru, Čovjeku-slonu, King-Kongu itd. Da podsjetim, te 1798. godine u francuskoj šumi oko Aveyrona su lovci pronašli klinca kojeg su napustili roditelji; živio je skoro pa desetak godina sa životinjama uspostavivši prisan kontakt čopora preživljavajući kao zasebno biće. Lovci nisu mogli vjerovati da malo dijete ima sposobnosti opstati u takvoj izolaciji u različitim vremenskim nepogodama bez odjeće i krova nad glavom. Nije znao govoriti i živio je u skladu sa životinjskim svijetom. Kad su ga odveli u civilizaciju sa nekih jedanaest ili dvanaest godina u Pariz, proučavali su ga stručnjaci, te mu se nametnuo ljudski sistem života - naučio je govoriti, a kasnije se i školovao postavši unikatnim primjerkom ljudskog roda koji je bez ičije pomoći opstao u divljini. Znanstvenicima je ponudio fascinantan dokaz čovjeka kao društvenog, intelektualnog i misaonog bića koje se može razvijati nezavisno o okolini i uvjetima.

Jasno je da su Gojira utjelovili osjećaj upravo te divljine na ovome albumu. Emocionalni ton je podređen očaju opstanka koji reži poput životinje. Ali nije bijesan, već je duboko usamljen u izolirane tegobe i istinski poriv za kontaktom i druženjem koji se nikada nije ispunio uz postupni rast i razvoj u okružju životinjskog nasilja. Uklopili su emocionalnu jezgru divljaštva sa jednako snažnim osjećajem ograničenja, odnosno, album nije samo priča o divljini i okrutnosti, već i onoga što je plemenito u čovjeku s bolnim i teškim procesom prilagođavanja na prečesto stupidne i bezrazložne ljudske zakone, zabrane, moralna načela, etičnosti, bontona i ostalih pizdarija civiliziranog društva. To je najviše upriličeno u dvije pjesme - "The gift of guilt" i "Pain is a master" koje konceptualno proučavaju neke od najtežih i najizazovnijih psiho-fizičkih stanja ljudske naravi. One čovjekove naravi koja je ugrožena ograničenjima i okovana je lancima, popraćena je tjeskobom, grčevima i duševnim bolima, neskladom između racionalnog i društveno-socijalnog.

Lirska elokvencija stihova je duboka i intelektualna, spoj je divljačke brutalnosti preživljavanja i filozofsko-znanstvene rasprave, te je bend u tom pogledu napravio ogroman kreativan, može se reći, i književni ili znanstveni potez o kojem će se razglabati kao o ostavštini starogrčkih filozofa i na fakultetima obaveznih sociološko teških tema 'zašto je čovjek tako kompleksno biće u datom sistemu'.

Moglo bi se sad pomisliti kako album ima onaj predvidljivi holivudski akcent - lagani uvod o nekakvoj džungli koju istražuje Indiana Jones i svakojaki lovci-namjernici koji nalete na endem, pa se onda priča fila i dramatizira s akcijama, sentimentalnostima, zapletima, raspletima i sretnim završetkom da je Amerika uvijek u pravu. Ne, ne, ne...

Gojira otprve počinje priču sa "Explosia" smjestivši radnju direktno u divljački nagon djeteta koje preživljava u okrutnoj prirodi suživota sa zvijerima i njihovim zakonima, te daju svoju sjajnu, tehnički čistu kombinaciju deatha, thrasha i eksperimentalija u progressive formatu. Odmah pravi biser, dorađen i dotjeran da bolji ne može biti!

Prvi singl (objavljen 27.IV 2012), ujedno i naslovna pjesma "L'enfant sauvage" je ekstreman komad upravo o tom djetetu, a Joe Duplantier se vokalno i lirski pretvorio u ratnika koji živi u šumi i razumije samo govor opstanka u prirodi.

Dramatika pjesme "The axe" govori o otkriću oružja za obranu od zvijeri i korisnoj alatki koju je tematski ukrao Sergio Bonneli za čuvenu sjekiru Zagor Te-Neja. Oni koji su čitali stripove jako dobro znaju o čemu se radi.

Drugi singl "Liquid fire"je otkriće vatre u snažnom tehnical-death maniru s mnogo gitarskog tremola, lijepih melodija i višeglasnih arija koje otvaraju onu progressive stranu benda.

To se najbolje uočava u narednoj kompoziciji, niti dvije minute dugačkom instrumentalu "The wild healer" gdje se gitare Duplantiera i Christian Andreua pretvaraju u suptilan zvuk nalik na klavijature sympho-rock vedeta poput, recimoYes, pa može se i reći, Bachovih orgulja. Instrumental se potpuno izdvaja svojim minimalističkim tretmanom nadogradnje i uistinu može 'sjesti' svakom pokloniku lijepe i atmosferično plesne glazbe u rasponu od ELP, Joy Division do Muse. Nešto prekrasno i veoma jednostavno.

No, to nije nikakav uvodnik u neku laganicu, samo je kratki predah, jer već naredna "Planned obsolescence" pršti od death-thrasha da će raspuknuti! Mama mia, kako je ovo opaka pjesma, tehnički veoma zahtjevna s kompleksnim aranžmanom i laganim dionicama u središnjici! Finale čini urnebesan kraći death dio, a sama završnica je iznenađujući, skoro pa akustičan (ili amplificirani) ambijentalni gitaristički psycho koji odlazi u fade-out bez ikakve druge nadogradnje.

"Mouth of Kala" je najkompleksniji dio albuma, pa čak i cijelog opusa benda. Riječima je ovo teško opisati. Pjesma skače s percepcije na percepciju, no ako imate u vidu ono dijete, pjesma upravo odražava stanje svijesti kako i na koji način opstati u divljini. Skoro 6 minuta različitih stilskih tehnikalija sa pratećim mantričkim arijama u jednom dijelu, te abnormalno vještom kompozitorskom strategijom da se treba uporabiti svako sredstvo i metoda, ovaj bend dovodi do definitivnog trona najboljeg metal benda na svijetu. Imam dojam da im i Mozart i Beethowen zavide na kompozitorskom umijeću. I integritetu kako i na koji način su spojili divljaštvo neukog i neciviliziranog djeteta u zamršen sustav ljudskih bedastoća.

Već ranije spomenute pjesme "The gift of guilt" i "Pain is a master" su tihi favoriti albuma očitavajući se u svojoj progressive kompleksnosti (ujebemu, nisu nikako tihi). Prva ponovo ima onaj šlih gitarskih manira da zvuči poput klavijatura koje se sviraju sa deset prstiju, a druga započinje skoro pa akustičnim jednominutnim uvodom, no pretvara se u opaki death/thrash prekoncizno i tehnički preujednačeno odsviran. Reklo bi se savršeno. Ja ništa bolje u ovom fahu nisam čuo. Finalni dio kompozicije ima laganiji atmosferičniji dio sa veoma lijepim pozadinskim arijama.

Pretposljednja "Born in winter" je uvjetno rečeno 'laganica' kakvu bi poželio svaki indie-rock bend izrastao na ostavštini kraut rocka, post-punka, noisea i industriala. Dinamički se giba u gitarskom 'pletenju' i dobiva fokus u drugom dijelu kompozicije, dok je završnica ponovno fino gitarsko 'pletenje', ono isto koje kompoziciju i dinamički diže u nebesa. Naslov i tematiku pjesme nije potrebno objašnjavati, možda samo onima koji još nisu ukapirali da je ovdje riječ o dijetetu otrgnutom iz divljine. Kako i na koji je način preživljavalo objašnjeno je i u toj, a i u posljednjoj, kompleksnijoj pjesmi "The fall" u kojoj se osim death-progressivea očitavaju i industrial/doom/sludge/black metal/noise utjecaji.

Uistinu sam se raspisao jer me ovaj album opčinio i uhvatio na prvo slušanje. Najviše zbog fantastične glazbe, a potom zbog tematike i načina na koji je urađen. Ne tvrdim da je "L'Enfant Sauvage" najbolji metal album koji je ikad snimljen, ali je najbolji rad trenutno najboljeg i najoriginalnijeg metal benda na svijetu.

Ovakav nemilosrdan spoj brutalnosti i ljepote, mnogih poliritmija i kompleksnih aranžmana, te cjelovito konceptualne fabule govori da je Gojira apsolutno najbolji metal bend naše generacije. I dolazi iz Francuske, s trenutno najbolje i najoriginalnije metal scene na svijetu.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 18/07/2012