Metal bandovi u gostovanjima kod nas uvijek imaju najjače predgrupe. Promatrajući samo prošlotjednu Los Angeles Agency rezidenciju na Šalati (Skunk Anansie/QOTSA/Gojira), od sve tri predgrupe samo bi Lacuna Coil mogli napuniti prostor Boogalooa, a vjerojatno i Tvornice. Zapravo me začuđuje kako to da ovi naši talijanski susjedi nikad prije nisu svirali u Hrvatskoj, s obzirom na staž i popularnost koju su stekli u svojih četvrt stoljeća aktivnosti. U Zagrebu su heavy metal bendovi koji koketiraju s melodramatičnim simfonijskim rockom uvijek bili dobro prihvaćani. Sjetimo se višestrukih gostovanja Anatheme. Prihvatili smo i Lacuna Coil. Neporeciva je privlačnost u kontrastnom izmjenjivanju dva vokala - operetnog Cristininog (Cristina Scabbia) glasa i growlanja Andree (Andrea Ferro) u pjevanju uz energičnu svirku instrumentalnog trojca lica obojanih crno-bijelo nalik lubanjama. Prošaravši kroz svoju diskografiju u 45 minuta nastupa, očarali su svojim gothic-simfo metalom pojačanim grooveom i nu metal energičnošću, Već trećom stvari, Hosting the shadow, pridobili su potpuno publiku, kad je Cristina najavila da im je na njoj studijski gost Randy Blythe (Lamb of God), što je izazvalo salve odobravanja i popratnog pjevanja. Cristin je impresionirala i pokazala se pravom (opernom) zvijezdom i metal frontmenicom, dok je Andrea, nalik na vampira Akija koji je ustao iz mrtvih, ipak bio nešto vokalno neujerljivji u live izvedbi. Cristin je cijelo vrijeme dizala publiku i navodila na sudjelovanje u koncertu, a najveći učinak postigli su moćnom obradom Enjoy the silence, koju je cijela Šalata unisono pjevala. I metalci znaju Depeche Mode, pa zapjevajmo kad već nisam bio prije dvije godine u Areni. Posljednja stvar Oxygen, napisana je kao odgovor na razočaranje osobom (kako nam je Cristin objasnila) i srednji prst sistemu te su se na takav prkosan način oprostili od nas. Možda ih sad više ne čekamo tako dugo s obzirom na dobar prijem na Šalati. Da su metalci najvjernija publika, pokazao je još jedan rasprodanac nastupa Gojire u Zg, nakon onog prethodnog u malom Domu Sportova 2022. Taj mi je ostao u sjećanju kao jedan od najboljih i najzabavnijih postcovid gigova i mislim prvi u tako velikom prostoru. Baš sam guštao ko mali prasac. I možda je čudno što bend dolazi bez novog albuma, ali Gojira je nakon prošlogodišnjeg nastupa na otvaranju Olimpijskih igara (točno godinu dana prije koncerta na Šalati) doslovno eksplodirala i proširila svoj doseg na nemetalsku publiku do mjere da smo zapravo sretni da su uopće došli. Dvotrećinsko ponavljanje setliste uopće nije smetalo za ludi doživljaj. S većom produkcijom, rampama za dvorazinsko prošetavanje pozornicom, pirotehnikom na većini stvari, "krvavim" konfetima, rasvjetom, laserskim projekcijama, Gojira je bend za Arene i sljedeći puta će im i u Zagrebu svakako trebati prostor veći od Šalate. Ozvučenje je također bilo vrhunsko i jednako moćno u svim dijelovima Šalate (prešetavao sam se od prednjih do stražnjih pozicija i tribina) i bez zadrške tvrdim da je ovo bilo jedno divno angažirano razaranje. Već prije samog početka i izlaska Gojire na pozornicu, publika je bila dobrano nabrijana i zrakom su letjeli plastični napuhani kitovi (orke i dupini), sad već prateći rekviziti svakog Gojirinog nastupa. "Nabaci kitu" bio je najdraži povik razdragane gomilice pored mene, dok su dozivali ekipu ispred da lansira kojeg od kitova u njihovom smjeru.

Svjetla se gase i uz gromoglasno zazivanje iz publike, lansiranje salvi pivskih čaša, kreću rifovi uz eksploziju svjetla i vatrene stupove. Show može početi. Na ekranu iznad pozornice izmijenjuju se animacije i live događanja s pozornice. Kamera je većinom na braći Duplantier ili gro planu cijelog stejdža. Impresivno, jer sam se i na većim prostorima nagledao lošijih prijenosa. Prvih pet stvari, prolazi u magnovenju, circle pitovima i nemilosrdnom pumpanju atmosfere ("pumpaj, pumpaj", kako se moglo čuti prije koji dan na Gunsima u Beogradu). Gotovo koreografirano headbanganje publike, svi kao jedan. Svi pjevaju od samog početka, ali nekako mi se učinilo da je dodatan zamah iz publike došao kod "Stranded". Onaj cvileći rif s početka koji tako fino povuče na Sepulturu i kasnija melodioznost, kao da daju predah od prethodne salve Only pain/The axe/Backbone. S obzirom da sam zakašnjeli skakač na Gojirin vlak, Fortitude mi je najdraži album, no i mračna Magma, s koje je Stranded, mi sve više prirasta srcu. Najveći hit dakako dolazi s razmeđe "od Marsa do Sirijusa", pa Flying whales podižu opet napuhane kitove u zrak. Dvominutni uvod, nalik glasanju kitova, idealna je prilika za predah od skakanja i urlanja. Strateški smješten da smiri doživljaj i kontemplativno nas pripremi za novu baražu rifova. Braća Joe i Mario Duplantier, kičma Gojire, povremeno se i s odobravanjem pogledavaju, došaptavaju. Vidi se da uživaju u atmosferi koju im je Šalata priredila. Joe je pričljiv u pauzama growlanja i pjevanja, što me za obično suzdržane francuze iznenađuje. Ponijela ga atmosfera. U pauzi između stvari, Mario nas nabrijava pitanjem ispisanim na kartonu "Želite li još duple bas pedale?" i "Pet minuta neprekinute duple bas pedale?", prije nego nagazi po pedalama dalje. Joe nam se obraća između pjesama ističući ekološki angažman Gojire i zabrinutost zbog stanja planeta Zemlje i ljudskog roda. Animirani filmić, koji u pozadini prati "Another world", prikazuje njih četvoricu u potrazi za novim nastanjivim planetom. Nakon toga kreće i najjačim stvarima nabijen dio koncerta, koji nikad zapravo i nije bio "slab". Prvo Silvera vatrenim ludilom sve nosi svojim solažama i tekstom poziva na osobnu promjenu. Ovo je prva stvar u kojoj do izražaja dolazi Joeovo soliranje na gitari. Nakon Silvere, opet zaokret. Najkomercijalniji potez i nabrijana obrada tradicionalne "Mea Culpa", trenutno svjetski najpoznatije Gojirine stvari (obrade). Padaju "krvavi" konfeti i trake. Totalni delirij. Kako bi smirili situaciju, Joe okreće svjetla prema nama. Za opus Gojire netipična, The Chant, zahtjeva uključivanje publike i himnično pjevanje "Aaaaaaaa" na melodiju, Kako kaže Joe, zamišljena i jest kao zajednička meditacija ili molitva i trenutak povezivanja u globalnom kaosu današnjice. Stvarno poseban trenutak, dok kamera prelazi publikom i projicira sreću i pjesmu na ekranima. Za završetak regularnog dijela ostala je Amazonia. Logičan nastavak The Chanta, koji nas je povezao u pleme Gojira, da bi nas Amazonia sa svojim tribal rifovima (Sepultura lives!) sjedinila s prirodom. Šalata gori, ali ne štetno kao Amazona (povod za nastanak stvari Amazonia), već pozitivom, poganjem, headbanganjem i oduševljenjem. Oduševljeno skandiranje se proteže do početka bisa. L'enfant savage brutalno vraća na početke Gojire, a zatim slijedi i posveta Ozzyu. Osim što danas nema benda koji se ne oprašta od Ozzya, Gojira je jedan od bendova koji je svirao na Ozzyjevoj oproštaljci u Birminghamu. Skandiranje Ozzy, Ozzy kao da je prizvalo kišu koja nam je cijelo vrijeme visila za vratom te se konačno spustila s početkom Under the sun/Every day comes and goes. Princ tame nas je poškropio. Repetitivna i katarzična The gift of guilt zatvorila je bučnu večer, dok su se najosjetljviji povlačili pred nadolazećom prijetnjom jačeg proloma oblaka. Takvi su ipak bili u manjini, dok smo većina ljubitelji proloma glasnog rifovlja ispratili Gojiru do kraja. Ne sumnjam da se vidimo opet. Uostalom, volio bih uživo čuti The art of dying ili ponovo Hold on.

bir // 29/07/2025

> vidi sve fotke // see all photos