Kad su ovi velecijenjeni Francuzi 2005. s albuma "From Mars To Sirius" plasirali danas jednu od svojih najpopularnijih pjesama "Flying whales", titula progressive/thrash/groove/death metalaca im je bila zagarantirana. A kad su prošli album "L'Enfant Sauvage" objavili samo dva tjedna nakon sjajnog koncerta u dvorištu zagrebačkog pogona Jedinstvo (ili Močvare) 8.VI 2012., potvrdili su status najboljeg i najoriginalnijeg metal benda u svijetu koji je konačno dosegao i zaslužen uspjeh na top listama (UK no.53, USA no.34). Ali izgleda da im to nije bilo dovoljno spram uloženog truda mukotrpne karijere probijajući se od demo početaka do takoreći savršenstva uobličenog u artistički dizajniranu konceptualnu metal priču o povijesnom događaju iz 1798. stacioniranog u šumi blizu Ayerona gdje su mjesni lovci pronašli dječaka od desetak-jedanaestak godina koji je proživio sam u divljini što je dalo poticaja mnogim umjetnicima da stvore svoje vrlo slične verzije oblikovane u "Knjigu o džungli", "Ivicu i Maricu", "Tarzana", te mnoge stripovske i filmske junake.

Gledajući sa strane, uspjeh im je udario u glavu pa su odlučili napraviti potpuno komercijalni album što je u njihovoj karijeri vrlo blizak onom prelasku Metallice iz thrasha u mainstream vode s "Black Album". Ima istine. Mnogo su se smekšali i potpuno promijenili u zvuku i stilu, braća Joe (vokal, gitara, klavijature) i Mario Dupliantier (bubnjevi) su proživjeli smrt vlastite majke koja je umrla od karcinoma, te su za nju napravili ovaj album bez ikakvog koncepta i razvijenog smisla za fabulu orijentiravši se samo na pjesme u daleko blažem tonu od onog kakvim su izgarali na prethodniku. Svih 10 pjesama na određeni način plaču i nariču poput djeteta, vrlo su tužne, lirski emotivne, mračne, meditativne, dramatične i duhovne, te stilski teško uklopive u dosadašnji opus benda.

Ovakav kompromis između stvarnih emocija i umjetničkih poriva kojima su težili u dosadašnjem tijeku karijere nije nimalo lako savladati. Da li ostati principjelan ili krenuti linijom manjeg otpora? Teško je uopće procijeniti ovakav nagli preokret, da ne kažem paradoks, porodičnu smrt, individualnu tragediju i umjetničku potragu za iskorištavanjem saučešća. Smrt roditelja je neminovna, česti je motiv u umjetnosti, katkad i pretenciozno potenciran, no u slučaju braće Dupliantier je vrlo ozbiljan, priseban, trezven, ali i izgubljen, dislociran, anksiozan i neujednačen. Emocije im izviru iz pjesme u pjesmu, naravno neglumljeno, čak je i vokal 'clean', a skoro pa da se uopće ne rabi klasični growl.



Uvodna "Shooting star" iznenađuje upravo tim čistim vokalom s pshodeličnim backgroundom i nenadanim stilskim preobratom u tromi stoner koji čak nije niti metal, već nešto poput kombinacije Black Sabbath i Soundgarden, prvi singl "Silvera" (iznosi samo 3.32), te "The cell" (3.17) još nešto zadržavaju od starog stila - donekle žestinu, snažne riffove, kompleksniji aranžman i prljaviji vokal, ali sve ostale pjesme sljede sasvim novu etiku. Drugi singl "Stranded" je čista kombinacija stonera i nu-metala u umjerenom, plesnom ritmu vrlo ukusno izgrađena oko osnovnog riffa i psihodeličnih repetativnih efekata, te background arijama, vrlo kratki instrumental obrednog karaktera "Yellow stone" dođe kao predah za idući predah, naslovnu "Magma", doduše najdulju kompleksnu pjesmu od skoro punih 7 minuta, ali u njoj manjka one tipične energije benda koja se po ničemu ne nazire na cijelom albumu kojeg je uistinu fino slušati kao moderno metal djelo s debelim mainstream predznacima obogaćenim psihodeličnim finesama, pa čak i sitnim thrash eksperimentalijama na razini industriala poput "Pray" s obrednim 'clean' vokalima gotovo u disonantama (tek se na drugoj i pol minuti dotiče ranije kompleksnosti benda, te u finišu bubnjar koristi thrash/death elemente).



Zadnji dio je neočekivan. "Only pain" je konačno jedan groove komad s elementima nu-metal/post-hardcorea i himničnim laganim refrenom mada Joe urliče vrlo distancirano, "Low lands" je iz ovog aspekta psihodeličnih novotarija u njihovom zvuku momentalno i najkreativniji komad zahvaljujući kombinacijama tromih 4/4 ritmova, te 'izgubljenim', gotovo dream-pop vokalima (u završnom dijelu postoji i stanoviti polu-growl), dok je posljedna "Liberation" akustična staccato instrumentalka uz pratnju kongi što zvuči kao snimljena na recimo neki malo bolji mobitel, a , pa tko zna, možda će je netko u daljoj budućnosti zaista uzeti za ozbiljno, mada je teško u to povjerovati.

Ovakav totalni stilski zaokret ravan je preobražaju Metallice. Gojira očito puca na sam vrh metal scene, posve su promijenili način svirke, pojednostavili se, vjerojatno su pratili gomile fanova koji su im sugerirali da imaju prekompleksnu glazbu, a otkantali kritiku koja im je učinila mnogo pozitivnog na pijaru kvalitete koju su do sad imali. Ne kažem da je ovo loš album, ali niti do koljena prethodnim. Sasvim je drugačiji, komercijalno vrlo prohodan s nekoliko hitova kakve metal scena nije imala već jako dugo. Tamo negdje upravo od "Black Albuma" Metallice.

Naslovi: 1.The shooting star, 2.Silvera, 3.The cell, 4.Stranded, 5.Yellow stone, 6.Magma, 7.Pray, 8.Only pain, 9.Low lands, 10.Liberation

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 18/06/2016