Ima stara storija o lokalnoj bekriji koji se pijan potukao u birtiji do krvi. Letjele su čaše i flaše, razbijali se stolci i inventar, trgala se i kidala odjeća, a na kraju su ga izbacili napolje ostavši mu samo manžete od rukava i okovratnik košulje. Baš se krasno vratio kući ženi i djeci iz ratničkog pohoda kao pravi, neustrašivi borac koji adekvatno uzvraća na provokacije. Gojira se nakon prethodnog ultrakomercijalnog albuma "Magma" (2016, USA no.24, UK no.24) s kojim su bili i na listi Grammy, najboljih rock albuma zauzevši no.3 ponovno našli na istom kolosjeku mainstream pjesmarice. Najradije bi ovdje i završio recenziju, ali etika mi nalaže komentar. Uspjeh se mjeri komercijalnom potrošnjom pa makar Gojira evo već po drugi puta poput lokalne bekrije od kompletne metalurgije kakvu su imali do 2012. i onog sjajnog albuma "L'Enfant Sauvage" ostavili samo manžete i okovratnik, a to doslovce znači da su im samo prve dvije, ah, jedva tri pjesme i završna u nekom metal điru koji više nema nikakve death elemente izbacivši komplementarni sadržaj i prepoznatljivi moćan šlih. Ritmovi su spori i tromi, a glavna preokupacija braće Duplianter (Joe - gitara, vokal i Mario - bubnjevi) je postala melodičnost za radio stanice uz veliku mogućnost stvaranja rock evergreena koji po ničemu ne nalažu da su djelo nekadašnjeg death metal benda.



Okey, uvodni singl "Born for one thing" donekle ima gitarsku žestinu, brži tempo i vokalni growl, drugi "Amazonia" je prošaran efektom drombulja, world-music melodijicom, a stilizacija je otišla u post-grunge/ sludge smjeru koji nadebelo kumuje sa Soundgarden i Neurosis, u središnjem dijelu već se pojavljuju i 'clean' vokali, te se završava u fade-outu. Treći, također singl "Another world" još je tromiji s gitarskim minimalističkim zavijucima i prebacivanjem u ambijentalistički dekor, a onda počinju još komercijalniji ubodi. "Hold on" praktički više nema nikakve death, već hard-rock reference isplivavajući iz melodične vokalne arije uz zamamni post-metal na tragovima djenta što nimalo nije loše, ali je potpuno usmjerenje na melodične tretmane i razblaženi 'sportski' gemišt u omjeru 40% vina - 60% mineralke, tek toliko za osvježenje. Najdulja "New found" (6 i pol minuta) prati ovu relaciju imajući na umu i 'pop' šmek s nekoliko kompleksnijih aranžmanskih zahvata, ali niti ovo nije daleko od Soundgarden kombiniranog s Alice In Chains (a ponešto i RATM) održavajući prvobitni gitarski lajt-motiv tokom čitave kompozicije ubacujući se čak i u obredno gospelovsko pjevanje, te i ova završnica nalazi jedino rješenje kroz fade-out.



A onda kratki poluakustični staccato blues "Fortitude" uz nijemo mantranje 'ou-ou-ou', da bi došla "The chant", prava blues udica za američko tržište s 'clean' vokalom prolongirajući 'ostavite blato i popnite se do nebesa', potencijalan radio hit kojeg će, van svake sumnje vrtjeti i naši programi uz Gibonnija, Valjak, Lenny Kravitza i poneku pristupačnu laganicu Metallice. I ovo okončava u fade-outu. "Sphinx" također troma s ponešto djenta nije ništa drugo do li sludge/ grunge pazeći i na vokalne arije uz prohodnost jednog te istog repetirajućeg riffa, "Into the storm", ajde-de, ima neki početni galop i 'drive' šus s groove zamahom, no vrlo brzo se sve razblažava poput indie-rocka križanog s britpopom ponovno okončavajući u fade-outu. A pravi indie-rock pristiže u pretposljednjoj "The trails" koja, kad će se vrtjeti na radiju nitko neće skontati da je djelo metal benda. Joe pjeva senzibilno i sve se plašim da bi se kad-tad mogli pretvoriti u Muse i U2 komplementirani s Pink Floyd koloritom. Evo, tek zadnja "Grind" ponovno ima neke death reference u početnom dijelu aranžmana, ali one su više nalik zadnjem albumu Six Feet Under "Nightmares of the Decomposed" o kome nemam osobito mišljenje. Završni dio je ambijentalni uron u post-metal. Mnogo toga su bacili u vjetar; bez obzira na humanističku poetiku o globalnoj pandemiji, strahu od smrti, monstruoznog sloma, pokušaju eskapizma gdje ne postoji 'plan B' ili potraga za nekom životnom alternativom uz revno održavanje poznate Gojirine tradicije ekološkog aktivizma, "Fortitude" (čvrstoća) je vidljiva tek u lirskom segmentu odlučnosti i hrabrosti bitke protiv mržnje, neonacizma i neokolonijalizma. Sve ostalo na ovih 50-ak minuta je praktički čisto komercijalno dodvoravanje onoj publici koja metal doživljava preko Metallice uz koju paše AC/DC i ZZ Top. Jasno je, u tom pogledu album ima svoje ciljano mjesto visoko na listama najprodavanijih, a većina pjesama samo čeka da ih se katapultira na radio programe.

Naslovi: 1.Born for one thing, 2.Amazonia, 3.Another world, 4.Hold on, 5.New found, 6.Fortitude, 7.The chant, 8.Sphinx, 9.Into the storm, 10.The trails, 11.Grind

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 01/05/2021