Smells like Disney...

Lightning McQueen je mlad i nadobudan trkači auto kojemu se smiješi prilika za osvajanje prvoga Piston Cup pokala. No, na putu do sunčane zapadne obale i finala, on zapne u jednom malenom napuštenom gradiću imena Radiator Springs na poznatoj cesti Route 66 u kojem je život stao otkad je autocesta zaobišla taj kraj i preuzela cestovni primat. Tamo će on naš junak steći životno iskustvo, prijeko potrebno za daljnje uspjehe... Dakle, nakon igračaka, čudovišta, super junaka, i inih, na red su došli i automobili da progovore. Nažalost, ne previše uspješno, ako se mene pita. Naime, nakon animiranih filmova u posljednjih 10tak+ godina ("Toy Story", "Bug's life", "Monsters Inc.", "The Incredibles", "Shrek", "Finding Nemo") koji su svojim inteligentnim humorom, te ne samo trodimenzionalnim, već i ultra kul i zanimljivim likovima, zabavljali i oduševljavali sve više i starije (uz one najmlađe kojima je oduvijek komercijalni crtani film nekako i bio namijenjen), a koji su prvenstveno dolazili iz radionice imena Pixar, "Cars" su blijeda kopija spomenutog. Usudio bi se čak reći prvo osobno razočaranje s proizvodom tog studija koji su me navikli na odlične filmove, sjajnih fora i likova, te naravno animacije.

A upravo je računalna animacija segment u kojem niti nisu omanuli, dapače. Ona je ovdje tako fenomenalna, da vam se u par kadrova čini kao da gledate pravu snimku recimo jezera ili šume, a ne njenu računalnu prezentaciju. Uspješno je odrađeno i davanje ljudskih osobina benzinskim ljubimcima, a od castinga se najviše pogodilo s odličnim Paul Newmanom. Owen Wilson, koji mi je sam po sebi onako bezličan, ima i takav lik, ili je bolje da kažem obratno. Genijalni sporedni likovi su isto tako jedan od trade markova spomenutih filmova zadnjeg desetljeća - ovdje oni, izuzev talijanskih automehaničara (Fićo i viličar) zaluđenih Ferrarijem, i nisu nešto pamtljivo.

Obzirom da je Disney u igri (ovo je naime prvi Pixarov film od kada ga je kupila ta korporacija), u prvom planu je poruka - o tome kako i starije osobe nisu za odbaciti, o tome kako napušteni gradovi imaju dušu i kako napredak nije uvijek nešto dobro, o tome kako pobjeda u natjecanju nije najvažnija. I to je ok, pogotovo za mlađe naraštaje, ali nije dovoljno. Povratak Johna Lassetera režiji (posljednji mu je bio "Toy Story 2", 1999. godine) nakon niza godina provedenih kao izvršni producent, i to u prošloj godini kada je Pixar slavio 20 godina postojanja, nažalost nije urodilo pretjerano originalnim finalnim proizvodom - gledljivo, ali ništa (što se radnje i likova tiče) spektakularno. Izgleda da su me gore pobrojani naslovi razmazili i postavili visoko moja očekivanja, pogotovo kad je o Pixarovim proizvodima riječ.

Sudeći po velikom uspjehu filma (prošli vikend osvojio nagradu kao najbolji dugometražni animirani film na 34. dodjeli Annie Awards u kalifornijskom Glendaleu, jedan od tri nominirana za najbolji animirani uradak ovogodišnjeg Oscara), bojim se da će se nastaviti u tom diznijevskom smjeru i da smo izgubili onaj kul Pixar, bar za neko vrijeme...

ocjena filma [1-10]: 6

sale // 19/02/2007

PS: Na kraju ostavljam mogućnost da je domaća sinkronizacija napravila (ponovno) sjajan posao i time podigla kvalitetu filma (što je već postalo maltene normalno u zadnjih par godina), ali trenutno i nemam neke volje to provjeravati.