The Godfathers su ostali bez vitalnog člana Chris Coynea, basiste koji ih je napustio netom nakon završetka studijskog rada na ovome osmom albumu. Razloge ne navode, ali može se pretpostaviti da godine čine svoje jer ga je zamjenio Darren Birch iz Gunfire Dance, a bend se za potrebe turneja opskrbio još s dva rezervna basista (Walter Lure i Brian James). Reforma postave koju su doživjeli koncem prošle decenije osvježila ih je, jedino je još samo frontmen Peter Coyne ostao iz one originalne ekipe koja je radila najznačajnije albume benda iz 80-ih, ali ruku na srce, ovako vitalno mlađahno nisu zvučali jako dugo bez obzira na hvaljeni povratnički "Jukebox Fury" (2013) kojeg su promovirali i na našim prostorima, u zabočkom Regeneratoru i zagrebačkom Vintageu. Zvuk im je punokrvni r'n'r s garažnom prljavošću punka, otprilike onakav kako su The Fall znali povremeno ofrljiti minimalistički punk-rock kada im je gazda Mark Edward Smith to dozvolio. Dvije moćne gitare Steve Crittalla i Maura Venegasa neprestano izmjenjuju šarže riffova i škripova s mnogo psihodeličnog noise dekora na vrlo brze i ravnomjerne tempove, najprijemčljiviji komadi u tom aspektu su uvodna noiserska "A big bad beautiful noise", "Till my heart stops beating" i dvominutna "Defibrillator", elem, onako kako bi svi očekivali da funkcionira povratnički album The Jesus And Mary Chain, no ništa od toga u slučaju braće Reid. "Feedbacking" podsjeća na The Stooges i Iggyjeve žešće radove, neke pjesme su u umjerenim tempovima, a dvije su izrazito baladične.



Peterov jači argument odvajkada su bili tekstovi protkani fuzijom ljubavi, mržnje i adekvatnog punkerskog angažmana kojeg odmah baca u vatru naslovnom temom režeći 'počeli smo udarati po političarima 15 do 9', no ne raspreda takvu priču nizanjem socio-političke tematike, već šara od optimizma i strastvene žudnje kroz singl "You don't love me", te u "Miss America" i "She's mine". Epicentar su ipak one osvještenije teme o frustraciji radničke klase ("Poor boy's son", "One good reason"), te krucijalnoj kritici stanja u Britaniji s vrlo drskom i zajedljivom "Let's get higher" u kojoj šamara stihovima 'politika nije moja torba, radije bih još jedan dim, odbijam zalog vjernosti zastavi'. Huh! A čitav album okončava prikladno nihilistički sa snenom baladom "You and me against the world" koja ima u sebi bezperspektivnost nadolazeće budućnosti. Vrlo kruto i stojički revoltirano bez imalo domoljubnog respekta prema otadžbini.



Taj njegov prkos koji se provlačio tijekom gotovo svih albuma nikad nije bio samo puka tlapnja. Uvijek je imao adekvatnu podlogu za inspiraciju zahvaljujući stalnim previranjima unutar UK sagledavajući stanje srednjeg i najnižeg sloja, a ovdje je poetski došao do svojeg novog fokusa koji doduše nije mjerljiv s pakosnim ubodima kao što su bili "This damn nation", "Birth, school, work death" ili "Back into the future". Redovito je na albumima imao po 2-3-4 slične šamarčine društvu i politici, a ovdje ih se nalazi čak 5 što znatno pospješuje recentnost sadržaja da se ne mora sve striktno vrtjeti oko emocija. Naposljetku, od ovakvog britanskog benda koji i zvuči pravo britanski, a nikako samo engleski, uspjelo se izvući maksimum sjajnog zvuka s obilatom porcijom relevantnog nihilizma.

Naslovi: 1.A big bad beautiful noise, 2.Till my heart stops beating, 3.You don't love me, 4.Poor boy's son, 5.One good reason, 6.Miss America, 7.Defibrillator, 8.She's mine, 9.Feedbacking, 10.Let's get higher, 11.You and me against the world

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 27/03/2017