Element koji gori, energija inicijative, plodnosti i realizacije,ili jednom riječju - vatra!
U svom najakutnijem obliku ruši sve pred sobom,no njezin plam u suštini čovjeka znači impulzivnost,pokretanje,stvaralački entuzijazam.
Duh vatre je duboko ukorijenjen u umjetnosti,svim njezinim granama;strast,hod stazama inspiracije i jakih nagona rezultirali su nimalo šturim i dobrano naelektriziranim djelima.
Pa pogledajmo koja bi se ostvarenja u vidu glazbenih poslastica našla na lako zapaljivom soundtracku.

FIRE - Black Pumas (2019)

Debitantski pogodak u sridu dvojca Burton/Quesada donosi i jednu vatrenu pjesmu,savršen spoj soula i psihodelije,sa funky dijagonalama u dodavanjima ritam sekcije te sjajnim frontalnim i back vokalnim tematiziranjem.
Band oformljen u teksaškom Austinu njeguje zvuk utemeljen još u smiraju 50ih godina,a dotjeran u 70ima, plijeni koloritom u izražavanju i sjajni su koncertni majstori,kako u življim,tako i mirnijim brojevima - besprijekorno uvjerljivi i višestruko glazbeno načitani.
Poprilično slične zvučne igre i razigravanja, prvijenac Black Pumas ekvivalent ima u također sjajnom albumu Wake Up,začudno dobre suradnje The Rootsa,vladara gotovo svih žanrova u kojima su plivali i pjevača Johna Legenda.
Kome dajete više kredita izaberite sami,no vatra koju su potpalili Pumasi tinja i tinjati će onoliko dugo, koliko je intenzivna i iskrena bila ljubav Malene i Klepetana.

DIG FOR FIRE - Pixies (1990)

Koga briga što je većinski izuzetno plitki kulturni domet Amera rezultirao neprepoznavanjem Pixiesa nesvakidašnje progresivnim i veličanstvenim bandom,kada su to na prvu shvatili Englezi,Nizozemci i Hrvati?!
Band koji je usvojio Bowiejevo čarobnjaštvo i izgradio zvučni zid koji bi preživio i nekoliko ratova u nizu,tamo negdje od konca 80ih (točnije od 1987. i Come On Pilgrim albuma) pa sve do izlaska na površinu grupa poput Radioheada ili Nirvane, kojima su duhovni roditelji,nanizao je ogrlicu neprocjenjivo skupih bisera (Surfer Rosa, Doolittle,Bossanova i posljednji studijski Trompe Le Monde,prije nego će se razići početkom 1993.) uz producentsko amenovanje Stevea Albinija i kasnije Gila Nortona.
Jedinstveni,reski,pitomi i sočni, Pixies sa Black Francisovom dogmom,Santiagovim gitarskim mirodijama i jednostavnošću u basu Kim Deal,ali i sjajnim dometima dok vokalno dominira,sastav su za obavezne pasuse svih glazbenih udžbenika,što bezrezervno podcrtava genijalnost Dig For Fire pjesme koja je oris kalupa rijetkih umjetnika,fascinantna kruna i žezlo kraljeva refrena i savršenih izmjena.
Jednih i jedinih,Pixiesa!

FIRESTARTER - Prodigy (1996)

Znao je Liam Howlett dobitnu formulu uspjeha. Uključio se početkom 90ih na valu propupale rave kulture gdje je dopušteno baš sve,usmjerio svo znanje ka smislenom sempliranju i uz brutalan i divlji glas nažalost nekoliko već godina pokojnog Keitha Flinta,kao i hard-core vizualni dojam tog lucidnog pjevača,pobrao simpatije publike raznih žanrova,ne samo elektronskog predznaka,no ipak mahom glasnijeg i žešćeg karaktera.
Prodigy su bili miljenici underground klubova, zatim većih hala,a naposljetku i raskošnih stageova velikih festivala i stadiona,uspjeli su što je malokojem elektronskom bandu uspjelo,izgradili veliko ime i status, potpuno zasluženo i opravdano.
Firestarter frca tome u prilog,malo samplea Breedersa,malo Art Of Noisea,zapaljivi breakbeat i sugestivni Flintov vokal i imamo hit po kroju 90ih - nesputan,glasan i opsjenama nagomilan.
Možete pokušati,ali ovakvu stihiju je gotovo nemoguće ušutkati.



CAT PEOPLE (PUTTING OUT FIRE) - David Bowie (1982)

Čovjek koji je pao na Zemlju, kameleon rocka i faca neusporediva sa suvremenicima,nikako nije kopija uobličenog predloška iz prošlosti,nego izaslanik budućnosti: dovoljno hrabar zakoračiti na nepoznati teren,obraditi ga i učiniti svojim, gotovo sebično predan glazbenim zagonetkama kojima je začudo uvijek pronalazio rješenja.
Bowie je i ovdje nevjerojatno dobar. Pjesma iz filma Ljudi Mačke mračno je koliko i pitoreskno ukazanje Giorgija Morodera,čiju je noćnu muziku David ukrasio vatrenim stihovima i uobičajeno nedodirljivim izdanjem. Prava je šteta što film ne ide u ravan sa izuzetnim glazbenim komadom,iako mlada i prekrasna Nastassja Kinski oduzima dah neobičnom i i lascivnom ulogom.
I koliko je god Moroderova pjesma senzualna,tamna i dovitljiva karaktera sa upečatljivim horor ugođajem,sjajnim gitarama i ženskim zborom koji ide poput pamučne tkanine na tijelo Bowiejevog trijumfalnog vokala,jedna od rijetkih zamjerki Davidovoj karijeri gotovo nerealne bitnosti ide na račun verzije koju je snimio godinu kasnije i objelodanio na Let's Dance albumu. Nepotreban čin novog tumačenja - izgubilo je snagu originala,tamnu koheziju i upravo ritualnu mistiku naracije.
Ta je vatra bila ipak tek usputni plamičak.

"See these eyes so green,I can stare for a thousand years"

BURN - Deep Purple (1974)

Ian Paice čeka kao zapeta puška Blackmorea da okonča rif i započne zapaljivu jurnjavu sjajnom pjesmom,vještičjim činima u stihovima.
Era nakon odlaska Gillana i Glovera dopunjena je dojmljivim mladim Coverdaleom za mikrofonom te Hughesom na basu i simfonične partiture su se nastavile,a sva njihova snaga,moć ponavljanja i golema energija,obiluju ovom pjesmom.
Paice i Hughes pulsiraju,David sustiže Gillana i borba za prijestolje je potpuno otvorena,a Blackmore i Lord vade trikove iz svakog i najmanjeg džepa i putanju pjesme vode rollercoasterom nepredvidivim i pogonjenim vatrenim kočijama po plamtećim stazama.
Tempo pjesme je takav da ne ostavlja vremena pitanju ima li još puno do cilja,a zapravo nismo niti svjesni da su genijalci još davno ujahali u ciljnu ravninu.
Sa vatrom pod petama.

I'M ON FIRE - Bruce Springsteen (1985)

Bruce je ona vrsta američkog domoljuba kakvih je ne baš puno - elokventan,načitan,pristupačan i van svih struja. On je struja koja vodi i pokreće, čovjek iz naroda,frend,hodajuće značenje fraze "jedan od nas", ukratko Boss ili po naški Gazda.
Poeta rafiniranog izraza, odličan gitarist i još bolji kompozitor, buntovnik i emotivac, čovjek koji desetljećima ima potporu u bandu koji je ostvario više stadionskih pobjeda od Barcelone i Reala zajedno - riječ je naravno o E Street Bandu.
U lijepoj i sanjivoj I'm On Fire trebao je tek bazu u bubnjevima Weinberga i šaputajući sound Bittanovih klavijatura,dok je staccato gitaru sam odsvirao i dinamiku pjevanja prilagodio izricanju želje i seksualnog nagona koji je gotovo vidljiv dok Boss plovi tekstom.
Razumjeti ću koji god Bruceov album izdvojite i podcrtate,radilo se o Born To Run,River,Nabraska ili Darkness On The Edge Of Town,kao i kasnijima Devils & Dust ili Rising majstorijama,svi su redom gotovo mitološka ostvarenja i miljenici smo sreće što ih imamo priliku slušati.
Hm,da mi je samo znati je li djevojka iz pjesme na koncu ugasila tinjajući plamen u Bossovim grudima!?

FANTASTIČNA VATRA - Majke (1993)

Pazite,on je sablast na cesti daleko od kraja,ima slomljeno srce i oči bez sjaja!
I kako sada izostaviti ovu goruću stvar vinkovačkih rockera,zbunjenih i ošamućenih,banda koji je među prvima pronio tutnjavu garažnih boja,punkerski sirove kohezije po uzoru na Stooges ili MC5 prvoborce?
Za mikrofonom je dobro nam znani Goran Bare,frontman i osnivač grupe,mršavi pas i/ili lutak iskrivljenog lica,persona pogonjena unutarnjim demonima i nemirima,no istovremeno čovjek koji je tih godina držao uzde domaće rock scene i krojio grube rubove tekstova pristale tonovima ili garažnom streljivu začinjavaca iz Vinkulje.
Fantastična Vatra je odlična stvar i vrući vapaj Goranove plamteće priče na vjetrometini ravnice rodnoga kraja,formulirana uz Čalićevu gitaru hendriksovskog naglašavanja i dovoljno brzi i prljavi ritam Korozijinog i Nižićevog drumskog noir podudaranja.
Band vrlo nestalan i labilan,ali za naše pojmove u formativnim godinama Hrvatske nakon osamostaljenja vrlo važan i smion,svim nedaćama i manama unatoč.
Jedino nisam siguran je li autor pjesme spoznao i pronašao u svojim tekstovima često zazivanu slobodu, odnosno ako i jest,kakvog bi ona karaktera bila.

FIRE - Jimi Hendrix (1967)

Ako je Baretova vatra fantastična,kakva li je tek Jimijeva?!
Kolosalni vladar svoga instrumenta,autor zapanjujuće zapaljivih brojeva,osim oblaka prašine kojeg je podigao svojom pojavom na sceni i čudnovatog načina sviranja,ponudio je ovdje požar,opasan i rušilački,takav da zaziva sirene vatrogasnih vozila.
Are You Experienced je album prvijenac za anale,knjiga kakva do tada nije bila napisana,zahvat trojice majstora sa neponovljivim Hendrixom na čelu,praćenim velevrijednim Reddingom i Mitchellom.
Ovaj potonji upravo briljira u stvarčini Fire,nosi sve pred sobom poput rasplamsale buktinje,dok Redding pulsira poput sportaša preuzetog adrenalinom. Kratko i jasno,dečki su osvojili sve što se osvojiti može,više nego zadovoljnu i akcije gladnu publiku,kao i zahtjevnu kritiku.
Premda kratkotrajna,karijera neponovljivog Jimija bila je stihijski raspršena, slika i prilika naslovljene numere - sila koju je teško obuzdati.

BURNING DOWN THE HOUSE - Talking Heads (1983)

"I'm an ordinary guy,burning down the house"

David Byrne je svakakav,ali sigurno ne običan.
Genijalac i umjetnik bez alternative,stvaralac suludo izražene karizme,imao je i band jednakih odlika i proporcija,što su i potvrdili sa barem pet-šest remek djela u nizu.
Album Speaking In Tongues sa kojega je skinut single Burning Down The House (spoj new wavea i art-rock indikacija sa funky pasažima) otisnuo je band na pobjedničku turneju,da bi realizirali nevjerojatan koncertni film Stop Making Sense (ako hoćete, ujedno i live album) u režiji Jonathana Demmea.
Iako ću uvijek naglasiti oduševljenost i privrženost Remain In Light obaveznoj lektiri te famoznom koncertu iz Rima godine 1980. sa nestvarnim Adrianom Belewom na gitari (čak bih rekao i u naslovnoj ulozi),za stepenicu ispod,no još uvijek odličan Speaking In Tongues ponudio je eufoniju uzduž i poprijeko,što su velemajstori potvrdili prokušanim receptom,sjajnom turnejom uz već spomenuti filmski zapis na kojemu,ovoga puta,umjesto Belewa briljira Alex Weir, već odavna prijatelj i dodatna snaga banda.
U jedno sam siguran,kuća koju David spominje trebala je potpuno novi izgled i uređenje.



SLEEP NOW IN THE FIRE - Rage Against The Machine (1999)

Zach De La Rocha je fajter koji izgledom naginje Bobu Marleyu,a angažiranošću i aktivizmom stoji uz rame Bruceu Springsteenu.
Samo ovo potonje pomnožite sa barem deset,jer znakovlje podvučeno u velikoj većini tekstova ovoga banda nosi snagu požara,stihije koja je koliko introspektivna,toliko i vidno uzrokovana događanjima diljem Amerike,odavno već istrošenom formom bezglavog i uskogrudnog kapitalizma i njegove krajnje primjene, odnosno zadanog šalabahtera iz ruku moćnika sa ciljem stjecanja golemog bogatstva tek nekoliko obitelji diljem zemaljske kugle.
RATM niti jednog trenutka ne staju na loptu,nego cijelim svojim putem idu iz brzoga u brže,iz žestokoga u žešće,iz glasnoga u glasnije te odašilju poruke direktne i važne, studijskim zapisima dominiraju nad konkurencijom,a živim svirkama prezentiraju i uzrokuju stampedo ma gdje bili.
Slično ili identično je i ovom prilikom,Morellove gitare paraju zrak,Zach je poslovično naelektriziran i gromovit,a Wilk i Y. tim K. kontroliraju situaciju poput policije iz video spota u režiji Michaela Moorea ispred i oko njujorške burze.
Jedan od najbritkijih bandova 90ih,ma i uopće (već i ta činjenica je poput titule), ostati će velik dok je svijeta i vijeka,a oni kojima su ovom pjesmom uputili poruku,neka budu uvjereni - i vama zvono zvoni!

dario b. // 23/02/2025