DE je vrlo produktivan. Ovo mu je treći rad u 2024. (službeno objavljen još u rujnu/ septembru, a na bandcampu za free download početkom 2025: splittingsoundsrecords.bandcamp.com/album/last-stand-ssr-rr-0253), jedino je bio plodniji u 2021. kada je realizirao 4 albuma s onim ultimativno značajnim "Noisegazer". A na ovome radu, skoro trostruko duljem od prethodnog "Synchaos" plete relevantno brzi fluidni ambijentalni noise drone s uobičajeno impresivnim kolažom tkanja različitih pejzaža pokazavši nove smjernice vlastitog izraza. Druga interesantna činjenica jest da je ovaj album paralelno objavljen i za LOUDsilence Digital iliti LSD, a onda je valjda konačno jasno u kom smjeru teče njegova glazba prožeta eksperimentalnim korištenjem reverba, distorzije i različitih gitarskih efekata uz dodatak konkretne glazbe. Naravno, ovdje je sve odrađeno u njegovom prepoznatljivom maniru da je teško dokučiti kako se temeljni zvuk bazira na električnoj gitari. Mnogi su i dalje spremni tvrditi da su ovi zvuci harmonije syntha i elektronskih programa, ali to je njihov osobni problem loše percepcije same infrastrukture zbog svih onih tehnoloških prćkarija 21. stoljeća kojekakvih DJ-a po miks pultu i lomljenja frekvencija šarafeći potenciometre. Čisto sumnjam da se uz svu nomenklaturu elektronskih žanrova, osobito darkwave/dark drone ambient noise DE u samom fizičkom aspektu živog nastupa može gotiviti. Dobro, možda pretjerano hipoteziram, ali uzeti ću si za slobodno da komentarišem pretpostavku kada u dijapazon uglavnom DJ-eva koji se bave vrlo sličnom glazbom uleti na pozornicu Dražen Đorđević s gitarom, vjerujem da bi gro njih skočilo u čuđenju 'koji qrc sad pa ovaj hoće s gitarom?'. Znam takve brojne fanove koji ne mogu smisliti analogni instrument, pogotovo bend s bubnjevima, a jedan dub fan mi je rekao da obožava duboke basove, ali ne smije ih svirati bas gitara jer je to obično smeće. S druge strane, jednom sam svog dobrog kolegu, rock kritičara nagovorio da dođe na koncert The Young Gods. Rekao mi je 'čujem gitaru, ali bend nema gitarista, samo bubnjevi, pjevač i gomila nekakve glupe aparature, pa na koji đavo si me to pozvao?' Tja, kako god, DE ugodno defilira analognim zvukom koji nemilice asocira na čistu elektroniku pronašavši sjajan balans unutar bogatog žanrovskog naslijeđa stvorivši svoj, kažem prepoznatljivi stil kojeg je tražio kroz dugogodišnja istraživanja, a ovdje primjetljivo odskače od dosadašnjih radova. Mogao bih se naširoko raspisati o svakoj od 7 instrumentalnih tema koje klize poput čarobnog filma s elementima prirodne letargije, onog vrlo finog Draženovog temperamenta samozatajnog glazbenika koji je toliko miran i skuliran da nema ama baš niti jedne trunke agresije u izrazu, a u tom aspektu je vrlo sličan velikanu Brian Eno-u, no njegove teme nimalo nisu bezazlenih fabula.



'Đeco moja, jebemu ćaću navrh guzice, pa što vi slušate, muzičara koji svira ili gleđate njegov instrument', zavapio bi pokojni Drago Malović - Radosav, glavni lik fantastične humoristične crnogorske TV serije "Đekna još nije umrla, a ka' će ne znamo" (1988-1989). Ma, sve je ovo zvuk kojeg je kreirao čovjek, a ne mašina i algoritam programa. "Last Stand" je uznemirujući album pun dramatičnih iznenađenja za otkrivanje svakome znatiželjniku.

Naslovi: 1.Gathering shadows, 2.Echoes of a dying world, 3.Last epoch of humanity, 4.Void of existence, 5.Collapse into silence, 6.Terminius of despair, 7.The last stand

Ocjena (1-10): 9

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 07/03/2025