home > mjuzik > Tales Of The Forgotten Ones EP

kontakt | search |

DICHOTOMY ENGINE: Tales Of The Forgotten Ones EP (Dark:Scene Records, 2009)

Ima mnogo autora u oblasti elektronsko-analognog glazbenog svijeta koji ovaj format rabe samo u svrhu pukog stilskog iskorištavanja jer postoji mnogo 'rupa' kroz koje se mogu ugurati na konto istraživačke egzotike avangarde, koju ruku na srce, nemaju. Nije mi želja da ih nabrajam, ali spomenuti ću Mike Oldfielda koji se zahvaljujući svojem čuvenom prvijencu "Tubural Bells" još davne 1973. uspio uvaliti Richard Bransonu koji je tada pokretao Virgin Records ostvarivši ogroman multimiljiunski tiraž (album je do 21.stoljeća dosegao tiraž oko 15 miliona kopija). Ili Jean Michel Jarre, Vangelis, pa i već zaboravljeni ambijentalni Kitaro... Elem, svi oni su mahom bili napuhani genijalci svojevremeno nazivani 'najvažnijim skladateljima 20.stoljeća', no njihov doprinos glazbenoj kulturi u širem smislu riječi se sveo na čiste revijalne hvalospjeve komercijalnih medija kojima je upravo bio potreban nenametljiv i lakoglazbeni svjetonazor koji je u suštini prikazivao blijedi smješak neo-klasicizma u spoju s prividnim undergroundom i psihodeličnim putovanjem u transcedentalnu meditaciju za lagodne trenutke koji su bili usmjereni ka razbibrigi opuštanja od svakodnevnih obaveza.

Dražen Đorđević je ovaj svoj rad orijentirao u otprilike sličnom pogledu izjegavši format eksperimenta kojeg je pretočio u suptilne jednostavne pop fazone naglašavajući 'mračnu' fabulu izvedbe. Međutim, koliko god da se ospori kreativnost ovog EP-ija u širokom smislu riječi, autor pokazuje velike predispozicije da se vine u osebujnog pop stvaratelja. Vješto barata sa postulatima pop i underground kulture podjednako zagovarajući orkestralni format sympho, pop i eksperiment pod istu zastavu poput Emerson, Lake & Palmer ili Yes, no dakako u jednoj posve drugačijoj i jednostavnijoj varijanti.

Naoko vrlo lijepi i romantični instrumentalni pasaž s kojim autor šara od teme do teme nije niti približno vezan sa spomenutim autorima koji nisu ulazili u grube i oštre razmirice vremena punka i nezaposlenosti Britanije, te hladnog rata i opasne svjetske krize '70-tih i '80-tih godina u vrijeme Margareth Tacher. Sjećam se da je Mike Oldfield prilikom interviewa 1983. za jugoslavenski Džuboks rekao 'kriza? kakva kriza?' A album mu se zvao "Crisis", s onim patetičnim hitom "Moonlight shadow" kojeg kao klinac ja nisam mogao provariti jer je bio totalno seljački, a ne mogu ga niti dandanas.

Na sreću, Dichotomy Engine kao da je pronašao, možda i nesvijesno, kariku koja je potrebna da se uspostavi ravnoteža u cijelom sklopu razdvojenih svjetonazora između banalnog klasicizma moderne pop umjetnosti i undergrounda, pa je pribjegao instrumentalnom konceptualnom radu koji pomiruje sukobljene tabore kritike i mass-medija. Koristeći vidno umijeće melodijskih struktura i minimalističko stilsko baratanje klavijaturama, laptopom, elektronskim ritmovima i gitarom, svakoj skladbi je pronašao adekvatnu boju i format u kojem se može izraziti kroz vodeću turobnu fabulu koja govori o izgubljenim snovima nakon tragičnog raspada jedne, možda romantične veze. No, romantika je ovdje tek prividni zastor ispred kojeg stoji mračan dio priče vezan uz emocije i jasne slike u kojima se nazire melodramatična opozicija i netrpeljivost dviju zaraćenih strana. A tamo gdje nije bilo pravog temelja za ljubav, stvara se mržnja, zavist i zloba...

Uvodna "Echoes of Forgotten Future (The Timeless One)" će u nekim melodijskim (a i mračnim atmosferskim) sekvencama prisjetiti na Nick Caveov song "A box for Black Paul" sa prvog The Bad Seeds albuma "From Her To Eternity" iz 1984. "Curtains Are Falling (The Hopeless One)" sa plesnim tempom i mračno obojenim zvukovima klavijatura i još nekoliko uzajamno povezanih prigušenih sympho harmonija na blagi industrial-noise način sastavio je dark-pop komad koji se pretvara u vrlo snenu i naoko romantičnu idilu "Birthday Lullaby (The Childish One)" koja započinje zvukovima prigodne muzičke kutije, te se nastavlja neo-klasičnom melodijom klavira koja nosi daljnji tok instrumentalne fabule s pozadinskim asocijativnim arijama u kojima jedna od njih podsjeća na trepetavi zvuk bisernice, dakako u synth varijanti. Ovakav vrlo elegičan, skoro snen ambijentalni ugođaj praznine razbija se sa kratkim dijalogom između muškarca i žene ('I never stop loving... don't!') koji okončava hicem iz revolvera. Skladba ima soundtrack fabulu, te zorno predočava dramatičnu triler scenu koja se odvija. Naredna "Risk of Taking a Risk (The Clueless One)" je potpuno mračan splet sympho-rocka i novovjekovnog dark-wavea s elementima industriala i gitarskim efektima poput strojnice, a ovakve slične harmonijsko - melodijske manire često znaju rabiti i neki progresivni psycho black i doom metal izvođači koji u svojem arsenalu koriste synth i klavijature (primjerice Nachtmystium i dobar dio skandinavskog gothic-metala). Posljednji komad "Destiny Sewers (The Final One)" kao da je adaptiran po nekoj od sympho-metal/pop završnica, no jasno je uočljiva strukturna forma dark-industriala koja okončava skoro pa black-metal sintagmama koji često zna koristiti određene postulate J.S.Bacha koje je Dichotomy Engine u ovom slučaju pretvorio u elektronski zvuk nalik na preparirane crkvene orgulje. Tu se ponovno pojavljuje očajni ženski monolog na engleskom jeziku u kojem se između ostalog kaže 'ništa neće biti bolje'. Sam 'intro' pjesme je vješto samplirana igra od nekoliko vodećih lajt-motiva koji se protežu tokom čitavog materijala (mnogo njih je reproducirano unatraške), te pružaju stanoviti blic podsjetnik radnje odslušanog djela kao završni foršpan poput odjavnog filmskog titla.

Uz ovakav prilično dorađen i cjelovit koncept filmske dramatične triler fabule s nekoliko sofisticiranih detalja, autor je slušatelju prepustio tumačenje pojedinih momenata prema individualnim afinitetima, te se stoga dodiruje i art-rock teritorija pokazavši da je vrlo spretan i inteligentan kreativac koji se umije odhrvati porivu banalnih melodijskih naklapanja i čistih stilizacija bez pokrića poput primjerice navedenog Oldfielda. Dichotomy Engine ovime prije svega pokazuje svoju kompozitorsku vještinu spajanja mnoštva stilskih odrednica u slojevitu glazbenu priču pogodnu za nekoliko varijacija tumačenja njenog sadržaja što donosi onu čar pomnog slušanja i istraživanja. Druga pak strana, ona tehnička, i nije najsretnije realizirana jer bi ovakav sympho materijal trebao iz produkcijskog pogleda zvučati čišće, razgovjetnije i kompaktnije. No, budući da je rad ostvaren na način 'sam svoj majstor' i 'snađi se druže bez studija i producenta' uz vjerojatno zanemarive financije kao kućna analogno-elektronska radinost, ovaj materijal ima svoj potencijal i ne treba ga samo tako olako odbaciti zbog prljavijeg i mutnijeg zvuka.

Sve je tu - kreacija, struktura, priča, sadržaj, koncept, glazba..., te od Dichotomy Engine valja očekivati još tko zna kakva iznenađenja. Netom, upravo nakon završetka recenzije saznajem od samog MiKKe (vlasnik D:S Records) da je Dražen član nekih metal bandova. Aha, tu smo, sada je sve daleko jasnije...

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 27/07/2009

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Operation: Underground

VARIOUS ARTISTS: Operation: Underground (2014)

| 25/10/2014 | horvi |

>> opširnije


cover: 2 + 2

HANDPUPPETEUPHORIA: 2 + 2 (2014)

| 24/10/2014 | horvi |

>> opširnije


cover: Kad je bal, nek' je kanibal

BEZBELI APSTRAKLIJE: Kad je bal, nek' je kanibal (2014)

| 23/10/2014 | jura |

>> opširnije


cover: Wild

PORD: Wild (2014)

| 23/10/2014 | horvi |

>> opširnije


cover: Commoner, Peers, Drunks and Thieves

THE TALKS: Commoner, Peers, Drunks and Thieves (2014)

| 22/10/2014 | ujak stanley |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Tales Of The Forgotten Ones EP
  • Mind Theatre & Soul Engine Sequencer, with Figurative Theatre (2008)
  • Promo, demo (2008)
  • Tales Of The Forgotten Ones EP (2009)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*