Hvaljeni beogradski četverac ima konačno debi album. Obasipali su ih pijarima izdavača, a i nekih glazbenih kritičara za prethodna dva EP-ija "EP #1" (2018) i "Od vazduha i sunca" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30237 (2020), čak su im se pridavali i noise-rock atributi da su na koncertima odlični poput nastavka Repetitora, ali ček' malo... Mislim da je na ovom jako kratkom debi albumu od 27 minuta upleten autorski kompromis. Studijsko izdanje je nešto daleko drugačije s ovih 8 novih numera: energija je tako-tako, okey, indie-rock s aditivima noisea i ne mora imati ekstremniji izraz, ali ovo nije noise. Glazba je preblaga u klasičnom klišeiziranom pop formatu oko 3 minute po svakoj temi, pa slušam ajnc, cvaj, draj puta, ma može mi proći ko' Žen kada su Sara i Eva u svome standardnom 'mood' šablonu, no ovdje nedostaje onaj ključni moment bogate improvizacije slobodnih, da ne kažem de-kompozicijskih rituala, specifičnih za Sonic Youth i velike većine post-rock izvođača. Stil Gazorpa je prepoznatljiv, vrlo jednostavan gitaristički nalik na Nežnog Dalibora kojeg baš i nisam šmekao, ali kažem, može proći, no ono što me zagolicalo su tekstovi i prilično loš, gnjecavo-patetičan vokal. Fabula je skoro pa nikakva, položena u melodrami između romantike onog raspoloženja poput starinskih talijanskih (i američkih) filmova sa Sophiom Loren gdje se dvoje vole, pa se mrze, pa si rade ustupke, praštaju si i na koncu sve završi sretno, a bitna je dramatika neizvjesnosti odražena u današnjim TV sapunicama. Uvodna "Nova zora" malčice prizove noise-psycho prvog Pale Saints albuma, čak je i vokal nalik na Iana Mastersa, očito jeste da su Gazorp slušali tu epohu s MBV i The Stone Roses kada se još nije točno znalo što su stilski preferirali, ali, to je koncem 80-ih bila sjajna rock alternativa. "Mraz" ima ponešto post-rock pristupa s lijepim vokalnim arijama u kojima je bend kreativan, ali lirika iz pjesme u pjesmu pada u izgubljeni siže nedorečenosti jer nema adekvatne poruke. Prvi singl bio je neubjedljiv "Mahovina" s tim patetičnim vokalom bas gitariste Miloša Đerkovića koji smara bezidejnom poetskom romantikom neizvjesne egzistencijalno-ljubavne fabule na razini srednjoškolca što se pokušava iz nježnog rakursa upucati željenoj osobi. Ne znam, možda su dečki gay orijentacije s obzirom da su znali nastupati sa Žen, a to bi značilo čak i plus 'palac gore', ali što se mene tiče, baš i ne gotivim ovakve mlitavo mlohave tekstove. Jednom su Alison Moyet, kad je bila pjevačica Yazoo pitali zašto nemaju ljubavne pjesme, odgovorila je 'kad bi htjela pjevati takve pjesme, vrištala bih aaaaaaaaa, skidaj gaće kopile jedno, oću da se jebem'.



Odnosno, u prikazanom svjetonazoru ovih tekstova je magla i nejasnoća, onaj šugavi moment EKV kada je Milan pevao i pričao koještarije i bedastoće upravo za srednjoškolce i studente pod utjecajima 'gordih' stihova Jim Kerra i Bono Voxa. Nije bilo važno što je novac u rukama, menjamo dan za noć ili sedam dana sam i gore i dole, te trčim do tebe. U "Minut do sna" 'vreme menja sve, i tako prolaze, ljudi, godine/ pored mene.../meni treba , pun prijatelja, osmeha', ajoj, sit sam takvih bedastoća. A tek "More i barut" s poetikom 'Skini te lance od olova tamo iza brda/ čeka nas zlatni grad', pa to ne bi niti Jim Kerr htio obećati u vrijeme zlatnog sna "I promised you a miracle". Lirika je prilično hippy/ flower-power, senzibilna i, kažem, apsolutno izgubljena u 21. stoljeću bez ijedne trunke agresije, a kamoli socio-političkog angažmana koji se očekuje iz Beograda i današnje srpske situacije. Više kao Jesenjin koji se nije obazirao na prevrate u Rusiji prije uspostave komunizma posekavši si vene 28. decembra 1925. u Petrovgradskom hotelu Angleter, ali on je bio itekako rječit u svojoj depresiji.

Ovdje ima još 4 pjesme koje sam odslušao, ali ama baš niti jedna mi ne sjeda u uho zbog tih patetično-gnjecavih melodrama i melankoličnog vokala. Nije da ću ko' naš suradnik Marko morati oprati uši solnom kiselinom, ali je pokazatelj da srpska indie-rock scena što žudi za 'stadionskim himnama' glibi u velikom komercijalnom glibu neinventivnosti. Ovakvi bendovi likvidiraju značaj stava pretvarajući ga u kolektivnu svijest zainteresiranih, a to je bio princip brit-popa, jednog od najglupljih stilova što se opozicijski suprotstavio grungeu, noise-rocku i alternativi.

Naslovi: 1.Nova zora, 2.Mraz, 3.Mahovina, 4.Minut do sna, 5.More i barut, 6.Dišemo zajedno, 7.Niz reku, 8.Strm je put

Ocjena (1-10): 3,5

horvi // 27/03/2025