DICHOTOMY ENGINE: Spines and Thorns (Splitting Sounds Records, 2023)
Premda je kreativno mirovao punih godinu dana, Dražen Đorđević je u svome katalogu etikete Splitting Sounds Records dodao 4 albuma Nadie, Suicidal Thoughts, The Old Memories i P.U.M.A. od cirka proljeća do kasne jeseni. A barem za sada, ovaj njegov dugosvirajući rad još nije uvršten u ovu selekciju za njegovu izdavačku kuću.
Po materijalu od skoro punih sat vremena kroz 9 kompozicija, naravno instrumentalnih, itekako se osjeća da je imao mnogo kojekakvih impresija i nadahnuća, eh, tko zna sa čime, moja hipoteza jest da se prvenstveno odnosi na individualno i vrlo intimno, dramatično, svakako uzbudljivo, nepredvidljivo i neugodno iskustvo koje je ovaj puta staloženo i konceptualno utjelovio kroz emotivan obzor, po naški rečeno drvlja i kamenja, odnosno 'bodlja i trnja'.
Istina, rad počinje vrlo sentimentalno u ambijentu uvodnog dark-wavea "Dead soil" blago porašpanog noiseom uljuljkujući atmosferu u prividno nježnu romantiku zlobnog imena "Cursed gift" pojačavajući ambijentalni dekor nalik Brian Enovim synth harmonijama, a porast intenziteta pristiže u najduljoj "Inner circle" od skoro 10 minuta gdje se uz harmonije pomalo naziru i prve uskomešano nemirne frustracije s očitim odlaskom popraćenim konkretnim zvukovima topota željeznice i sirenom automobila. Daleko nemirnija tenzija kovitla kroz "Protection" uzburkanom noise škripom i ponovnim topotom željeznice, a onda u drugom dijelu albuma eruptira posvemašna energija, bijes, gnijev i srdžba.
Full LP:
Repetirajuća "Silent betrayal" nosi alarmantno stanje kakvo se od njega uglavnom rijetko čuje, te nastavlja oštrim gitarskim drone noiseom "Shackles" i raznoraznim varijacijama "Verdict", psihodeličnim šaržama "Crowning" i završnim raspletom o padu i propasti, dakako "Fall and demise" kroz koju se ponovno čuju zvukovi eksterijera, automobila i željeznice. Činjenica jest da ga već dugo nismo imali prilike čuti u ovakvom ljutom, na momente podebljanom harsh dekoru sa stalnim previranjima između sentimentalne patetike, nostalgije, oštre lamentacije i bijesnih eksplozija iz kojih isijava ogorčenje i razočarenje sa cinematic soundtackom koji je daleko od onih njegovih uobičajenih, kristalno čistih pristupa s mnogim ezoterično-metafizičkim inspiracijama. Ovo je očito sarkazam pomiješan s unutarnjom paranojom na realnost, pogibeljnost, patnju, depresiju, bol i emotivni slom živaca, kako je to nekad davno rekao Nick Cave 'ne mogu raditi kompozicije kada sam stabilan, potreban mi je duhovni nemir', a to se ovdje kod DE umnogome osjeti. Ako se uistinu strastveno unio u fabulu poput velikog glumca, književnika i umjetnika insinuirajući navedene anksiozne hiperbole, onda je u svemu točno pogodio relevantne sfere, no prije će biti, koliko ga znam, da je potaknut stvarnim događajima, te je svoje psiho-fizičko raspoloženje istinski prenio u ovaj fantastičan rad, jer nema iskrenog albuma bez adekvatnog iskustva.