Drugi DE album u 2024. znatno izmjenjuje stilizaciju ne prepuštajući se oportunizmu nakon hvaljenog i priznatog "Noisegazer" (2021) koji mu je potvrđeno s više strana bio vrhunac karijere. Od albuma na album izvodio je kojekakve devijacije, od tada, ovo mu je već šesti rad, ovaj puta znatno kraći (svega 23 minute) i odokativno rečeno, usmjeren u pop format koliko se taj termin uopće može primjenjivati u njegovom slučaju.
Prije svega, znatno je skratio teme od 2 i pol do maksimalno 6 minuta, te ubrzao drone ka ležernijim tretmanima s brzim protokom scena. Ali, princip je sasvim drugačiji: uz i dalje prisutan oštar noise došao je do eksperimentalnog poteza kombinirajući ga s elementima klasične glazbe, no ne u onom elektro-akustičnom aspektu, koji je već toliko otrcan i izlizano odslužen, već je posložio impozantan laid-back u svakoj temi kroz guste slojeve psihodelije stvarajući dojam da iza nje dolaze čudnovato magloviti obrisi orkestracija, pomislilo bi se moguće samplirani u uvrnutim frekvencijama, lomovima i iskrivljenjima.
Kaotični dekori miješani s tim natruhama klasike, zapravo potresno očaravaju svojim, slobodno se može konstatirati, avangardnim pristupom kakvog je malo tko u ovakvim domenama ostvarivao. Ako jeste, mora biti prilično duboko sakriven. Naime od najkraće uvodne teme "Havocophonia" (2 i pol minute), preko uzbudljivih 'trominutki' "Messallegro", "Devastatia" i "Runieto" u kojima se zbiva šarenilo fabule, a nije naodmet niti ne zapaziti zanimljiv, vedar, jarki, pa i užareno vreo omot, sasvim netipičan za njegov izraz, dvije najodvažnije, posljednje teme "Catandante" i najdulja "Synchaotica" zapetljavaju i epiloški sumiraju ovaj nenadano eruptivan rad. Dakako, sama autorska sloboda bez ikakvih taktika, a kamoli nekih izdavačkih diktata, rezultira minijaturnim remek-djelom koje moguće valja nastaviti u široj dimenziji. To jest, koliko mi se čini, ovo bi mogao biti početak nekog novog iskustva u istraživanju i pomicanju granica kreacija, ne samo underground noise i drone scene, već i vrlo hrabar korak kao prodor u neo-classical i post-avangardu.