Ambijentalni album baziran na konceptualnoj interpretaciji snova nije daleko od elektronskih 'dream-pop' sfera. Jedina razlika je što je instrumentalan i što snovi nisu pretjerano 'vedri'.

Svaki novi rad Dichotomy Enginea se dočekuje s posebnim zanimanjem, a ispraćuje sa pomalo sjetnim razočaranjem 'moglo je i bolje'. Naime, vrijeme pokazuje da se ovaj oneman band Dražen Đorđevića iz Kule neprestano mijenja i prolazi kroz različite kreativne faze, a kako dolaze novi radovi, sve se doima da je onaj prethodni nekako bio bolji. Ne mora to sad značiti da je ovaj, službeno drugi album, njegovo najslabije izdanje, ali spram odličnog EP-ija "Tales Of The Forgotten Ones" i debi albuma "One's Silence" (oba 2009), daleko je 'tananijih' performansa. Dok se u slučaju EP-ija bavio melodičnim progressive eksperimentima, a na debi albumu ambijentalnim dark-wave postulatima, u slučaju "Transcend" rada je zašao u minimalističku sferu ambijentalne elektronike gdje je potpuno istisnuo svoj daleko kreativniji progressive pristup. Jedino što mu je ostalo kao poveznica spram ranijih ostvarenja jest konceptualna narav koja je obuhvaćena sofisticiranom instrumentalnom fabulom koja ovaj puta balansira na granici sanjarenja i stvarnosti.

Neprestano okupiran depresivnim i mračnim stranama života, D.E. se ovaj puta prikazuje kao samotnjak miljama daleko od onog zanesenjaka koji je očaravao kompaktnim kompozitorskim riješenjima preplićući dramatizacije i brojne stilizacije od natruha metala do art-rocka i ambijenata. Posve začahuren, kao da se izolirao u skučeni okvir minimalizma, na ovom albumu je gotovo zaobišao svoju eksperimentalnu stranu i onu slobodnu kompozitorsku prirodu da sa nadogradnjama obogati relativno primitivne konstrukcije. Premda djelo počinje vrlo obećavajuće sa zvukovima prebiranja po skali srednjevalnog radija i ženskim spoken-word vokalom u kratkom uvodniku "Radio Hallway" nakon čega bi se mogao očekivati neki dramatični razvojni tijek, prvo što se dešava je posve miran i ambijentalan komad "Mouth" koji po svojim karakteristikama odgovara Brian Enovim ostvarenjima poput "On Land" ili ponekim komadima sa albuma "Music For Films". Nije da tu nema intrigantnosti, no nekako je sve to u vrlo minornom izdanju sa jednostavnim harmoničnim pretapanjima monolitnih synth melodija koje na specifično različite načine fila kroz ostatak materijala gradeći strukturu dodavanjem elektronskih sitnih efekata zvonaca i udaraljki koje ne služe u svrhu plesnog ritma već kao ambijentalni lajt-motivi, primjerice u "Throat" gdje pokazuje i stanovite eksperimentalne elektronske egzibicije. Naglasivši atmosferu iznad samog melodičnog kostura, kroz "Spine", jednu od najduljih kompozicija potpuno se uvlači u psihodelični minimal-mozaik koji sasvim simpatično, ali poprilično hladno pegla gotovo 8 minuta elektronsku drone harmoniju u kojoj nema baš nekakvog pretjeranog optimizma. Daleko vedrija tema je "If the heart is open", djelomično zahvaljujući repetativnoj elektronskoj potki na koju je nalijepljen vokal reproduciran naopačke, no nakon izvjesnog vremena, ponovno se dešava situacija da je minimalizam 'pojeo' dobar dio slojevitosti kakvu je znao prikazivati na ranijim radovima. Banalnije rečeno, D.E. sa ovim kompozicijama samo uvodi u teme, no ne dramatizira ih i ne razrađuje, već samo niže skup sličica koje gotovo da i nemaju nekakvu izrazitu radnju osim one individualne preokupacije sa atmosferičnim doživljajem jednog segmenta vremena provedenog u sanjarenju. Skladbe poput "Eyes" i "Breast-bone", a pogotovo "Sleep" sa efektom duhačkog instrumenta (nalik na trombon) imaju stanovite melodične konture isprepletene eksperimentalnim drone stilistikama, ponekim pikantnijim efektima i drajverskom, ali vrlo letargičnom atmosferom bez ikakve nakane da se 'ušaltaju' u veću brzinu pri čemu se cijeli ambijent pretvara u duboki san. Kulminacija sanjarenja dosegnuta je u elegičnom košmaru "In the centre of the brain" gdje se autor odvažio u izlet zgusnutog komešanja nerazgovjetnih vokala i maglovito turobne atmosfere, a jedini 'romantičniji' dio cijelog ovog prilično depresivnog djela sažet je u "Neck" gdje se uistinu ne može najtočnije razabrati da li se depresija pretvara u još jači emotivniji spleen ili u njemu ima i ponekih trenutaka optimizma. Sve je to tako maglovito i nejasno kao da se autor poigrava sa samim slušateljem ne dajući mu otvorene karte već ga želi uvući u vlastitu priču punu mistične imaginacije. Posljednja "Arouse" sa svojih punih 14 minuta snenog ambijenta a'la Tangerine Dream prvo punih 8 minuta plovi po snovima, a onda se nakon odlaska u fade-out prekida sa zvonjavom budilice koja spavača pokušava izvući iz sna. Tek nakon treće repeticije zvona koja traje gotovo punu minutu, sanjar se budi i u posljednje dvije-tri sekunde albuma isključuje alarm ne odavajući nikakve emocije, a niti raspoloženje. Da, tek tu je vidljiv prelazak iz sna u javu, te nakon punih 65 minuta postaje jasno da je ustvari čitav koncept individualni prikaz jednog sna sa nekoliko priča koje nisu specifično dočarane, već su maglovito i nejasno prikazane kao da se i sam spavač ne sijeća točno detalja vezanih za njih.

U samom idejnom pogledu, D.E. je imao ponovno zanimljivo nadahnuće koje je realizirao na posve drugačiji način i u tome se zaista razlikuje od brojnih ovozemnih elektronskih i ambijentalnih izvođača. Svaki rad mu se odlikuje sa nekim novim pristupom otkrivajući njegov ogroman talent, tako da se gotovo ne može naslutiti njegov idući korak. Sada bi se ovdje mogla razvezati otvorena diskusija o tome šta je sve mogao uplesti u ovaj sanjarski prikaz da se postigne 'egzotičnija' i 'zavodljivija' dramaturgija, no on je svemu ovome dao onaj svoj prepoznatljivi pečat u kojem daje slobodnu volju samom slušatelju da ga interpretira kako želi. Nekima ovo sve skupa može djelovati vrlo monotono, pa i dosadno, nekima zanimljivo, nekima možda odlično, ali činjenica je jedna - D.E. je sa potpunim elektronskim minimalizmom došao u fazu rada nalik na Brian Enove ambijentalne albume koji su služili, a i još služe kao neobavezna relaksacija za svakodnevni laid-back. Mada je sakrio dobar dio emocija, ona depresija i elegičnost koja izvire iz turobnih atmosfera ne može prekriti mračan dojam pa makar se u pojedinim trenucima naziru i erotske maštarije. Mistificirao je fabulu na vrlo jednostavan način, zaobišao u velikom luku eksperimente tek povremeno se uplitavši u egzibicije, a cijeli koloplet je podario kao maglovitu sliku običnog iskustva sanjarenja predočenog na artistički način.

"Transcend" je fino i lijepo djelo za slušanje, malčice presofisticirano i djelomično hladno, no njegove psihodelične 'pop' i 'art' karakteristike imaju vrlo visoko postavljene standarde koji se ne mogu negirati.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 19/11/2010