Na prošlom albumu "The Classic Symptoms of a Broken Spirit" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=31863 (2022) arhitekti su bili peterac. Ovaj puta su otpustili višegodišnjeg gitaristu Josha Middletona prepustivši glavne žice Adamu Christiansonu, dosadašnjem ritam gitaristu koji ima tek nešto duži staž u postavi (došao 2015). Samo s jednom gitarom, a zna se zašto se postave minimaliziraju i otpuštaju kreativci - zbog autorskih tantijema. Middleton je potpisnik produkcije i glazbe na prethodna četiri albuma. Toliko dugo nije izdržao niti Johnny Rotten s kojekakvim postavama Public Image Ltd. Taman prije nego li sam išao poslušati ovaj već 11. album, pusto sam si za podsjetnik "All Our Gods Have Abandoned Us" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=24499 (2016) i onda sam shvatio koliko je bend opao energično, kalorično i kreativno na naredna tri albuma kaskajući dva-tri koraka iza svojih velikih uzora Bring Me The Horizon. Kako god, brojni poltronski kritičari ih hvale na sav glas ne spominjući sve one njihove šupljine u ključnim komponentama koje su činile zvuk i stil zabavnim: arhitekti muku muče, evo već na četvrtom albumu za redom petljajući s pretjeranom internet/ laptop/ mobitel produkcijom, Sam Carterovim grlenim vokalima i dezorijentirajućom lirikom napadajući protivnike, vjerovali ili ne, vlastitu publiku koja im okreće leđa. Zato i jeste ovakav naslov albuma, takoreći od neba do zemlje, a u suštini, to je zabavno otpuštanje serotonina bez nekog osebujnog sadržaja. Ponešto otrovnog, no ne baš i iskrenog sasipanja sumpora i vatre u dubinu nihilističke katarze, elem bez štetnog djelovanja u aspektu predvidljivih fabula, često ispraznih, tvrdoglavih, busavih i kratkovidnih s epicentrom da ostave jeziv dojam. Napenaleno je čak 6 singlova od ukupno 12 pjesama i može se reći da su singlovi skoro pa i ponajbolji dio albuma. Kako reče jedan moj stari frend iz 80-ih 'neću više kupovati LP ploče zbog jedne pjesme, bolje kupim singl koji mi se sviđa, a ako na B strani dobijem dobru pjesmu, tim bolje'. Izgleda da su arhitekti poslušali taj savjet lukavo na B strane stavivši ostatak albuma, ha-ha-ha.



Singlovi su se ovdje redali od "Seeing red" s upozoravajućim stihovima 'da li si narkić za besplatno liječenje/ pročitajte mi moja prava... za ono u što vjerujem', pa onda "Whiplash" insinuirajući na najvećeg seljaka filmske industrije, strašnog Stevena Segala, osvijetljenog u areoli otpornog na metke, a Krist ološu daje propovijedi. U video spotu se momci ljube. I nemam ama baš ništa protiv toga, ali ovo je vraški sročena LGBT furka, zatim s d'n'b početkom "Blackhole" ulazi u krucijalnu kritiku danšanjice s fantastičnim spotom kojeg vrijedi pogledati, sviđa li vam se ili ne, uradio ga je Jensen Noen, pravim imenom Yevhen Nozhechkin, Ukrajinac rođen 1987. u Poltavi, a odnedavno živi u L.A. tražeći angažman. Ovo mu je prvi pravi ubod i, dakako uspjeh. Čista desetka za video spot.

Whiplash:





Da im ne pripisujem odlične, u superlativima pozicije koje ionako imaju na top listama, arhitekti su mnogo izgubili na tih zadnjih 4-5 albuma s rigidno glumpavim aranžmanima teških stihova - melodičnih refrena i gitarskim solažama čineći homogeni pop-metal zaboravivši da su ustvari metalcore bend s uobičajenim modernim metal pljuskama i punkerskim stavom koji se sve više pretvara u electro-pop metal kroz nekoliko pjesama, a još uvijek nije niti Bring Me The Horizon (Deftones, mjestimično), a niti Poppy. Popustili su pretjerano nakon sva ova zadnja 3-4 albuma tražeći najbolji komercijalni efekt.

Naslovi: 1.Elegy, 2.Whiplash, 3.Blackhole, 4.Everything ends, 5.Brain dead, 6.Evil eyes, 7.Landmines, 8.Judgement day, 9.Broken mirror, 10.Curse, 11.Seeing red, 12.Chandelier

Ocjena (1-10): 4,5

horvi // 28/03/2025